Kad sam se rodio bilo je slavlje. Skromno, pošto smo bili siromašni. Trpezu su krasile napolitanke od lješnjaka što ih je mati podigla na kredit u Keksari, pitka kruška od komšije Nenada i natanko, ali vrlo natanko narezano suho meso koje je ocu donio njegov najbolji prijatelj Luka u ime nekog tajanstvenog duga. U maloj kuhinji, jedinoj prostoriji novoizgrađene kuće sa nabačenim i svježe okrečenim zidovima, u kojoj se običnim danima odvijao sav život male zajednice Esme, Šefika i novopridošlog mene, okupilo se nešto komšija, radnih kolegica i kolega i njihovih supružnika, te članovi šire familije sa kojom otac i mati nisu imali što pojedinačnih, što zajedničkih sukoba.

Bio sam krupna beba, a pošto je epidural u to vrijeme u Prijedoru bio dostupan taman koliko i eliksir mladosti iz grčkih mitova, mati je iscrpljena ali radosna odmarala na zelenom, pohabanom kauču koji je inače služio i kao krevet za nas troje. Pozdravljala je brkate ujne i sređene kolegice umornim osmijehom, nesigurna ali sretna, sa svojim dragocjenim sinom u naramku, umotanim u svijetlo plavu dekicu. Otac je sipao čašice kruške svakom gostu koji bi se pomolio na vratima, sebi i svima oko sebe, smijeh, cika čaša što se ljube u zdravici, duhanski dim i povici nekjesamoživizdravbićesvega i madabudesretanibogatsvećedrugodoćistim, Esma koja sluša i ne sluša stotine savjeta i poučnih priča iskusnijih majki, Šefik i njegovo društvo u raspoloženoj predaji pijanstvu. Vesela družina je slavila blaženo nesvjesna da su napolju crni oblaci počeli zaklanjati mjesec i da se na verandi mrak septembarske noći ubrzano zgušnjavao oko slabašnog svjetla tanke sijalice što je drhturila ispod iskrzanog tanjira. Niko od njih nije imao razloga da zna za visokog lika u dugačkom crnom kaputu sa kapuljačom i ulaštenim čizmama srebrnih špiceva na kojima su bile ugravirane riječi nekog davno izumrlog jezika, koji se bešumno spuštao niz neasfaltiranu strminu našeg sokaka.

Glasno kucanje na vratima prekinulo je oca, koji se u međuvremenu skinuo u potkošulju, u tački kulminacije njegove omiljene anegdote o cimeru sa kojim je dijelio baraku u Konjicu na samom početku željezničarske karijere kojem je sasuo punu šaku soli u širom otvorena usta jer je ovaj divljački hrkao. Sipao je on tu so u širom otvoreno hrkačevo grlo polako kao što curi pijesak u pješčanom satu sve dok se nesretni cimer nije probudio u paklenim mukama, te u magnovenju popio pola kante prljave vode za ribanje poda da ugasi požar koji mu je poharao osušeno grlo. Taman kad je razjareni cimer spoznao uzrok svoje patnje i zaganjao oca sa jasnom ubilačkom namjerom, trenutak prije nego će Šefik skočiti sa prozora barake u ledenu Neretvu kako bi spasio goli život, neko je zakucao na vrata. Žagor slavljenika je utihnuo, a veselo iščekivanje razrješenja Šefikove priče zamijenila je zabrinuta začuđenost. Ko to tako nasilno lupa u ovaj kasni sat?

Ozlojeđen sudbinom svoje najjače priče prekinute u odsudnom trenutku, otac je iskoračio na verandu istežući vrat da bolje vidi lice zakukuljenog stranca na dnu stepenica.

– Da, šta treba?
–  Treba mi otac – odgovorio je muškarac tiho. Jesi li ti Šefik?
–  Ja sam, a ti si…
–  Dobio si sina neki dan?
–  Jesam, prije dva dana, samo što mi je žena došla iz bolnice pa slav…
–  Dao si mu ime po bratu? Onom što je u Australiji?
–  Da, jesam – očevo lice se naglo smračilo. Šta to tebe boli kurac? Ko…

Stranac nije obraćao pažnju na očeva pitanja.

– Zar me nećeš pozvati u kuću? Imam poklon za tvog sina.
– Slušaj majmune – otac je ispravio leđa, a oči su mu se suzile. Bijes, zaštitnički instinkt i alkohol su užurbano pumpali mišiće adrenalinom. U međuvremenu su i neki od njegovih drugova su izašli na verandu da vide šta se događa – u kuću mi nećeš, niti ćeš mi prići djetetu, jel to jasno? Ne interesuje me ni ko si, ni šta si, nego se lijepo okreni i produži dalje od ove kuće, da ti ne bi ja ovim prešćekom počeo odgovarati na pitanja. Jesi me čuo?
– Polako, majstore – nasmijao se stranac – nema potrebe za tim, obojica znamo zašto sam došao. Ali dobro, sin će ti imati čitav život da žali što si se predomislio.
– O jebem li ti majku, da ti jebem – zaurlao je Šefik – ubiću te, majku ti jebem, ti ćeš mome djetetu prijetiti!

S lakoćom se otrgao prijatelju koji je pokušao da ga zadrži i strčao niz stepenice u dva munjevita koraka, ali u polumraku gdje je do maloprije stajao tajanstveni čovjek nije bilo nikoga. I ničega.

– Koji kurac… – Šefik se okrenuo svojim drugovima na verandi. Oni su slijegali ramenima, zbunjeni koliko i on.

Istrčao je na sokak, ali ni tamo nije bilo nikoga. Tišinu je parao samo lavež svezanog, prestrašenog psa tri, četiri ulice niže.

Stajao je tako nekoliko minuta osluškujući, komad drveta u oznojenoj ruci, škrgut zuba, naprezao se da razazna obrise u mraku, čuje korake, šta bilo. Nije se pomjerao, samo je ubrzano disao sve dok adrenalin nije počeo da se razlaže i nestaje iz krvotoka. Potkošulja mokra od znoja osušila se na njemu, bilo mu je hladno. Polako, zaustavljajući se nekoliko puta da oslušne, vratio se u kuću.

Slavlje je bilo zamrlo. Niko nije ni pokušao da ga oživi, gosti su u čudnoj tišini pokupili svoje kapute i jakne, neki od njih su na vratima promrljali čestitke i lijepe želje djetetu uzalud se trudeći da ne zazvuče kao saučešće. Jedni po jedni, svi su otišli. Mala kuhinja se ispraznila. Mati se nekako pridigla sa kauča, pogledom preklinjući oca da joj objasni šta se to upravo desilo. Držala me je umotanog u svijetloplavu dekicu išaranu bijelim slončićima i žirafama, stiskala me uza se možda i jače nego što je trebala u očajnom pokušaju da zaštiti svoje novorođenče od zlokobne opasnosti koja je vrebala iz mrklog mraka napolju. Otac nije ništa govorio, samo je svako malo sklanjao storu sa prozora koji je gledao na ulicu i pogledavao u mrak. Dugo je tako stajao kraj prozora bez riječi i u pravilnim intervalima potezao iz poluprazne flaše sa rakijom.

O toj se noći u mojoj kući nikada više nije progovorila ni riječ. Ja nikada ne bih ni saznao da se nešto desilo da nije bilo moje nane Nazife, koja je jednom, kafenišući sa komšinicom i pretresajući razne preživljene muke i tragedije, između umakanja šećerne kocke u gustu, crnu tečnost, pogledala na mene zanesenog u igri sa lokomotivom i vagonima što mi je donio dajdža iz Njemačke, podvukla noge poda se i othuknula dublje i teže nego ijednog puta tog dana.

– Eto, draga Muharemovce, viđaj ga. Ko melek, vaki plav, rumen ko jabuka. A ni ne zna da ga je proklelo na rođenju. Eeee, grdne moje rane i čemerne…

Bio sam premali da bih mogao shvatiti šta je htjela da kaže, ali mi se rečenica urezala u pamćenje. Kasnije sam pokušao da saznam, ali roditelji bi uvijek skrenuli temu kada bih poveo razgovor o prokletstvu iz nanine priče. Prošle su godine, umrla je nane, a potom i otac, a da mi nikada nije rekao šta se ustvari odigralo te septembarske noći i ko je bio tajanstveni stranac sa srebrnim vrhovima čizama. Mati ni danas ne želi da priča o tome, ali znam da svakog ramazana nosi zamotuljak sa novcem ušteđenim tokom godine jednoj staroj ženi iz Puharske da uči posebne dove za mene.