Smrtovnica moga grada

Knjiga čije ste korice otvorili najvažniji je dokument o jednoj od prekretnica u istoriji prostora koji zovemo Prijedorom i njegovom okolinom. Dokument o strahotama čiji smo svjedoci svi mi što se sjećamo užasa koji je obojio ljeto 1992. krvlju, vatrom i vriskom, ali čiji su najvjerodostojniji svjedoci Prijedorčani, djeca, odrasli i starci, koji nas gledaju sa stranica ove knjige. Njihova smrt, ili tačnije – način na koji su ubijeni, označila je trenutak nakon kojeg je zajednica ljudi što su nastanjivali i nastanjuju prijedorsku dolinu i okolna brda bespovratno promijenjena.

Zločini u kojima su pobijene hiljade nedužnih sa fotografija iz ove knjige duboko i bolno su zatrovali preživjele mržnjom, strahom i krivicom. Kasnije istrajno negiranje zločina i nespremnost većine sadašnjih građana Prijedora da se sa njima suoči učinili su to trovanje skoro neizlječivim.  

Posljedice sistematske kampanje zatiranja nesrpskog stanovništva Prijedora su neizbrisive. Tu realnost danas mogu negirati samo zlonamjerni, slijepi i neodgovorni. 

Planirano istrebljenje Bošnjaka i Hrvata sa ovog područja provedeno je sistematski i brutalno. I uspješno. Činjenice o organizovanju i provedbi zločinačkog poduhvata tadašnjih srpskih vlasti utvrđene su van svake razumne sumnje pred Međunarodnim tribunalom u Hagu i u mnogobrojnim naučnim radovima. 

Poslijeratni povratak određenog broja protjeranih je donekle ublažio rezultate istrebljivačkog poduhvata, ali treba sačekati da priroda učini svoje i prebrojati prijedorske Bošnjake i Hrvate za nekih desetak godina da bi se dobila potpuna slika o razmjerama i dalekosežnosti počinjenih zločina.  

To ne znači da odgovorni za zločine neće okončati pred licem pravde, bez obzira koliko vremena trebalo da ih se pohvata i kazni. Niti da je Prijedor bespovratno izgubio svaki trag postojanja nesrpskog stanovništva.

Bilo je sličnih prekretnica u prošlosti Prijedora – Drugi svjetski rat, ustaška klanja i progon Srba iz Potkozarja jedna je od njih. Ljudi su nastavili da žive i zajednica se postepeno oporavljala, izmijenjena i ranjena. To se događa i danas, uprkos nama samima. 

Ipak, ostaje činjenica da su masovna ubistva u Prijedoru, Kozarcu, na Brdu, Ljubiji, Briševu, egzekucije i mučenja u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju, silovanja i protjerivanja, ponižavanja i pljačka nesrba od 1992. do 1995. odredili našu sadašnjicu i budućnost.  

I šta sad? Da li su Prijedorčani zauvijek osuđeni na život zatrovan mržnjom, strahom, krivicom i dubokim nepovjerenjem? Da li će zločini u kojima su bebe i njihove majke žive spaljivane vječno biti slavljeni kao pobjeda nad ‘anamo njima’? Da li je zaborav jedina nada ili će odvojeni narativi o krvavim devedesetim poslužiti kao podloga za nova klanja u bliskoj budućnosti? Da li u nama ima snage da se suočimo sa istinom o vremenu u kojem smo izgubili onaj naš Prijedor zauvijek? Imamo li hrabrosti da vidimo da danas živimo u nečemu što bi ponovo moglo biti našim Prijedorom ako u sebi nađemo dovoljno snage za kajanje i oprost?  

Ne znam. Odgovori na ova pitanja leže ispod pokrova od vremena i naše volje da se uhvatimo u koštac sa preteškim i bolnim poslom raščišćavanja nedavne krvave prošlosti. Ko zna da li će iko od nas koji se sa nostalgijom sjećamo Prijedora u čijim su se avlijama igrala djeca iz ove knjige doživjeti da sazna. Koliko god to trgalo naše duše, moramo biti spremni na to da nećemo.

Našeg Prijedora više nema i nikada ga neće biti. Njegova duša je žrtvovana za strateške ciljeve i stvaranje države u kojoj ce biti dobro samo jednima na račun drugih; entiteta gdje su dojučerašnji kumovi i komšije, radne kolegice i saigrači u školskom fudbalskom timu svedeni na podmukle neprijatelje kojih se treba kloniti po cijenu samoizolacije. Naš Prijedor je sahranjen sa nevinim ljudima čija imena odzvanjaju sa ovih stranica kao u prozivkama iz Omarske i Keraterma. 

On će živjeti u našim pričama o ćopićevskim djetinjstvima u Kozarcu, zlatnim predvečerjima na Keju i prvim ašikovanjima u slastičarni ‘Kod Rame’, pričama koje ćemo zaneseno i sjetno pričati nezainteresovanoj djeci čiji će životi biti ukorijenjeni drugdje, od Čikaga do Ljubljane, od Melburna do Sanskog Mosta. Taj naš Prijedor će živjeti onoliko dugo koliko će trajati naša sjećanja i trag koji o njima ostavimo. 

Tu leži neizmjerna vrijednost knjige koju držite u rukama. Ovih 3173 lica su prozori u čitave svjetove od kojih je bio satkan Prijedor kojeg više nema. Oni su čuvari istine o gradu pogubljenom zajedno sa svojim građanima. Priče o tome ko su oni bili i ko su mogli biti pričaće se dok je ovog dragocjenog dokumenta, ljudi i vremena. 

Ipak, usudio bih se reći da njen najveći značaj nije u čuvanju uspomena na nevine duše u njoj pobrojane. Ubijeđen sam da je ova knjiga daleko važnija današnjim i budućim Prijedorčanima kao udžbenik istorije grada u kojem žive.  

Jer, Prijedor ima šansu biti zajednicom u kojoj će humanost biti vrijednost iznad mitova o etničkoj superiornosti, nazadnosti ‘onih drugih’, slavljenja zločina i diskriminacije, samo ako se suoči sa zločinima koji su ga bespovratno promijenili. Za ovaj proces manje je važno koji će omjer Srba, Bošnjaka, Hrvata, Roma, Jevreja, Ukrajinaca i drugih živjeti u toj zajednici. Ali je bitno da suočavanje sa istinom o zločinu bude iskreno i temeljito, da rezultati takvog utvrđivanja istine budu ugrađeni u istoriju Prijedora tako da ih budu svjesni njegovi sadašnji i budući žitelji. 

Na kraju tog bolnog, ali presudno važnog procesa čeka nas dan u kojem će priču o životu i tragičnoj smrti malog Adisa Hopovca za domaću zadaću napisati neka Jelena ili Petar, učenici Prijedorske gimnazije, nakon što posjete memorijal sa fotografijama iz ove knjige smješten u glavnom prijedorskom parku.  

Do tog dana, smatram obavezom svih nas, koji znamo kako su pobijeni djeca i ljudi čije nas oči gledaju sa stranica ove knjige, da glasno i neprekidno svjedočimo istinu o njihovim životima i smrti. To je najmanje što možemo učiniti za njihove sjeni i svoj neprežaljeni grad, čiju smrtovnicu držite u rukama.

(Predgovor za Knjigu nestalih opštine Prijedor “Ni krivi, ni dužni” objavljenu 2012. godine.)

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s