– Sjećaš li se one starice o kojoj sam ti pričao? Što sam je sretao u noćnim šetnjama, tamo u Balama? Ono ljeto kad sam se oporavljao od hemoterapije?

– Hmm… Kao kroz maglu, davno je bilo… Kako li se ono zvala? Šjora Mare!

– Da, da, divna šjora Mare, što je ostavio muž i zbrisao u nepoznatom pravcu, pa ona od sramote mjesecima nije izlazila iz kuće po danu, nego samo u gluho doba noći, da posjedi malo na pustoj placi i nahrani ulične mačke.

– Da, sjećam se, imala je i kod kuće buljuk mačaka, no? Sad mi se sve vraća. Ti si s njom znao baš zaglaviti na trgiću, slušajući one njene lude priče. Te o komšinici što je ojadila pola kraja kad je stala na orgonski top i izmetnula se u nimfomanku, te o psu koji govori engleski, pa ona o tajnom bratstvu što se sastaje oko sarkofaga Blaženog Julijana, dole u Lapidariju. Nadam se da si zapisao sva ta ludila.

– E ta! Umrla je neki dan, evo čitam u novinama. Našli je u fotelji, zaogrnutu dekom, sa čašom konjaka u ruci i osmijehom na licu. Ostavila pismo na stolu, ko da je znala da će tu noć umrijeti, iako je mrtvozornik utvrdio prirodnu smrt.

– Creepy! Šta je pisalo u pismu?

– Ne pominju detalje sadržaja. Osim jednog.

– Kojeg?

– Da je pašteta kojom je hranila mačke bila spravljena od ljudskog mesa. Izgleda da barba Vinko ipak nije nestao u posve nepoznatom pravcu.