Idemo iz škole Armin i ja a ispred nas putem klipšu naše rođene sjene, izdužile se na popodnevnom suncu pa se gurkaju i podbadaju baš ko dva nestašna magareta. Proljeće trčkara za nama, pa čas zastane da prodžara svjež krtičnjak, čas zacvrkuće iz krošnje razbarušene razvigorcem, čas veselo zalaje odnekud iza kuće Eniza “Dajdže”, pa nas opet stigne i veselo podvikne: “Hej vas dvojica! Jel vam drago što sam došao, ha, jeste li me se zaželili trunku makar?” Nas dvojica umjesto odgovora uz povike hokahej!! i woah!! složno skačemo u potočić što od jutros teče grabom kraj puta, ne mareći što nam je voda do iznad koljena pa se uz klokot uliva u gumene čizme. Eheeeej, proljeće! Od dragosti se podžapamo, ko će koga nadjačati, Armin će mene jer je jači, ali ni ja se ne dam, drž ga, ne daj, obori! Kako prestane graba, taman tamo gdje naš sokak uvire u Dubičku cestu, ukažu nam se kuće u kojima matere Esma i Beska čekaju da im prvačići dođu iz škole ko dva praseta, mokra i blatnjava. U to se i Proljeće sjeti da mora negdje podno Kozare naći logu za počinak i poskakujući s noge na nogu uz Ljubičića stranu ostavlja nas da se izvlačimo kako znamo i umijemo. Rastajemo se bez riječi, spremni na sve što slijedi. Mama, evo mene ja došao iz škole, ma jel se takav dolazi iz škole, nesrećo, brzo u kupatilo skidaj to sa sebe, vidjećeš ti svoga boga, neće Esma svaki dan prati blatnjave hlače i kecelje, kujom me vabni ako budem, sve ću ovako na kamari odnijeti Beski, pa nek ona pere, ovdje stani, ovdje da ti operem tu kosu, sav si od blata, što ne možeš ko svitska djeca biti čist i uredan, neg vazda kući dolaziš kaljav, ko da ja nemam druga posla neg za tobom prati i čistiti, čekaj dok se fatim motke, sav ćeš biti u fuknicama! I dok mati galami i krvnički me sapuna i trlja, ja se derem da mi je šampon od koprive otišao u oči, dreka stoji kao da nekoga kolju u kadi, a u sebi se već veselim mirisnom pečenom piletu iz rerne i pustolovinama mačka Toše i jedva čekam da sutradan ustrčim uza stranu kod Husine kuće, sve sa torbakom na leđima i planom kako ćemo Armin i ja iskopati ćup zlata iza Božaninog bagrema, rekao mi stari Franjta da je vidio kad ga je zakopala.