Crtica o bajramu

 

Otac je volio bajrame. U onom vremenu prije rata za koje niko više ne zna da li ga je stvarno i bilo i nas u njemu, ujutro je žurio kod nane na bajramovanje, a nakon toga se kod nas okupljao komšiluk za bogatom sofrom, slavilo se do u noć. Na Novom Zelandu je to bilo daleko više uronjeno u njegovu rastuću vjeru i otkrivanje vlastite duhovnosti. A opet, bajrami su ličili na one prijedorske. Kad bi se vratio iz džamije pravio je velike gozbe, okupljao inače atomiziranu i uglavnom posvađanu familiju po Novom Zelandu koja bi makar na taj dan živjela duh ovog praznika u pomirenju, zajedništvu i veselju. Otac je prvi spuštao kapiju tvrđave iza čijih su zidova živjela njegova osjećanja, spuštao gard sa kojim muškarci u našoj porodici žive i mru i pokazivao najbližima, ili barem nekima od nas, da ih voli, šalio se i smijao kao da nadoknađuje radost koju je propustio da iskaže tokom godine. Prevodio je molitve sa arapskog da nam svima pokaže ljepotu svoga vjerovanja. Posebno je pazio djecu, kupovao im čokolade sa lješnjacima i groždjicama i dijelio krupne novčanice, nosao i igrao se, činio sve da ih razveseli.

Na jednom takvom bajramskom slavlju, teško mi je povjerovati da je 16 godina prošlo od tada, sopstveno mu je tijelo nagovijestilo kobnu izdaju. Počelo mu se mantati, nikako nije mogao da učestvuje u razgovoru, jezik mu se čudno zapetljavao, nije  nalazio načina da se sjeti nekih prostih stvari, imena, i smrknut je sa velikim naporom pokušavao da uhvati nit priče u kojoj je do maločas i sam učestvovao. Pokušavao se snaći i izoštriti fokus, ali mu nije išlo. Iza roštilja na drugom kraju dvorišta sam upratio kad se neprimjetno povukao iz društva i otišao u kuću. Našao sam ga kako sjedi na svom krevetu, sa rukama u krilu. Morao je napustiti graju okupljene porodice i potražiti mir u tišini svoje sobe. Iako se lavovski borio da zatomi strah i zbunjenost, mogao sam da osjetim da ovo nije tek umor ili prehlada. Nije mogao shvatiti ni objasniti šta mu se događa, samo je odmahnuo rukom u mom pravcu. Hajde ti, biću ja dobro, samo da malo odmorim, ne daj nikome da ide, sad ću ja. Ipak, gosti su se ubrzo razišli, osjetivši da nešto debelo nije kako treba. Kasnije će se ispostaviti da su to bili prvi znaci neazustavljivog napredovanja tumora na mozgu. Umrijeće nekih pet mjeseci kasnije, naredni bajram nije dočekao.

Nedostaje mi često, nekad mi se čini da sam i zaboravio koliko mi se lakše bilo nositi sa životom dok je bio živ. Ali za bajram najviše, za bajram ga najviše nema.

sefik

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s