Dede mlijeka

Imam ja jednog druga rodom iz sela podno Grmeča, nije sad bitno kojeg, ali je bitno da je iz Ćopićevog komšiluka. Kad god sjednemo da prevrnemo koju pustim ga da priča, a ja se namjestim i slušam. Svako ko me iole poznaje znaće koliko je teško zamisliti mene da šutim u društvu, ali sa njim nije. Jer, vjerujte, ništa što ja imam da kažem i ispričam nije ni upola tako zanimljivo, zabavno i toplo kao njegovo pripovijedanje, duboko uronjeno u legende zavičaja i dogodovštine ono malo Grmečlija što ih je tamo ostalo danas.

Iz njegovih priča sam zaključio da je Ćopićev dar ustvari uveliko bio vezan za sposobnost da vjerno prenese priče što su ih njegovi sunarodnjaci vezli i kitili svakom prilikom kad bi se samo našao neko da ih sluša. Šalim se, naravno, Brančilo je i sam bio čarobnjak pripovjetke, pravi krajiški hakawati, ali ako ćemo baš pravo, nije mu bila neka muka izrasti u takvog pisca kad je stasavao sa ovim ljudima.

Elem, tako mi sjedimo, mezimo, pijuckamo rakiju iz specijalnih zaliha „za obraza“ a on mi priča kako je bio tako u tom selu jedan Čeprkalo, starac od nekih sedamdesetak, sklon kapljici i nesklon težim poslovima, ali šta ćeš, moralo se oko blaga i zemlje, u selo se vratilo njih tek nekoliko, silan svijet izbjegao i nije se nikad ni vratio, kuća spaljena, zaraslo, ali na svom si, tu si se rodio i drukčije miriše kad se jutrom probudiš. Nadimak “Čeprkala” inače je bio prišiven njegovom okrajku plemena Nedimovića (još su se dijelili na Bujadince, Pušiće, Torokala, a ove podsmješljive nadimke kojih se čovjek nije mogao ni varikinom odaprati i zbog kojih je izbila mnoga tuča oko rakijskog kazana dodjeljivali su misteriozni rođaci iz drugih klanova obično na osnovu neke karakteristike svojstvene narečenoj porodici ili neugodnog događaja u kojem je učestvovao neki davno zaboravljeni predak, ali o njima drugom prilikom), a stari Lazo se prihvatio stoke i okućnice, krpio kako je znao i umio, sve dok ga, zajedno sa ostalim povratnicima, nije ogrijalo sunce u vidu vijesti da je pokrenuta velika mljekara u Bihaću.

Mljekari je trebalo sirovog mlijeka pa je oglasila po selima i zaseocima podno planine da će otkupiti sve što se proizvede, a ni cijena nije bila za kihnuti nanj, pa je i Čeprkalo svakog četvrtka ujutro iznosio na dvorište kantu svježe pomuženog mlijeka što su dale Ljubova i Šarenka, i uz cigar duhana čekao cisternu da naiđe i pokupi i njegov kooperantski doprinos. Tako i tog augustovskog četvrtka, netom po Svetom Iliji, hladnijeg nego što se naviklo za to doba godine, đavo da odnese ovo vrijeme prevrtljivih ljudi i još prevrtljivije klime. Starac je gunđajući muzao krave i svako malo psovao nezainteresovanu Ljubovu što mlatara ubaleganim repom i truni mlijeko, a nije mu bilo ni do mlijeka ni do boga oca, jerbo se noć prije slavno orakijao kod kuma na slavi pa mu je u glavi brujalo ko u stršljenovoj košnici. Nekako je završio je sa mužom, otrao ruke o phaban kaput, iznio kantu na dvorište i zaputio se za kuću da izvuče hladne vode iz bunara i utaži žeđ razbuktalu sinoćnjim pijančenjem.

Vruće mlijeko se pušilo u jutarnjoj izmaglici i nije trebalo dugo da pramenovi mirisa iz loge izvuku Čeprkalovog mačka Žuću, olinjalu staru mačorčinu gluhu ko top i slijepu u desno oko, sa velikom ožiljkom preko njuške kojeg je zaradio kad je onomad u svojim šumskim lutanjima nabasao na čopor podivljalih pasa. I dok je Čeprkalo iza kuće velikim gutljajima ledene vode tjerao mahmurluk, Žućo se oprezno primakao kanti, istegao na zadnje noge i počeo halapljivo kusati toplu vareniku. Prtljajući za cigarama u poderanim skutama kaputa starac ga je spazio kako se gosti i na vrhovima prstiju se prikrao preko dvorišta. Mačak, zabavljen srkanjem mlijeka i svakako gluh kakav je bio, nije ga primijetio sve dok ga Čeprkalo nije zgrabio za vrat koščatom ručerdom i glavu mu zaburio duboko u kantu. „Jel slatko, zlotvore mačiji!! Jesam ja za tebe muzo, đavli te upregli!! Dede mlijeka, dede, sve popi!“

Obuzet obračunom sa četvoronožnom štetočinom, nije primijetio da je u međuvremenu stigla cisterna i da sa puta iz kamiona zabezeknuti vozač gleda kako starac sa cigarom u uglu usana, pod klempavim šeširom i oprcanom kaputu nekoliko brojeva većim nego što bi trebalo olinjaloj žutoj mački gura glavu u kantu sa mlijekom. Kad mu je svirnuo, Čeprkalo se uspravio, još uvijek u ruci držeći jednookog mačka koji je jezikom hvatao mlijeko što mu se slivalo niz smočene uši i obraze. Ne dajući se zbuniti, bacio je mačka na zemlju (ovaj je otperjao iza korita odakle je na ono jedno oko piljio u kantu sa mlijekom u Čeprkalovoj ruci, i dalje se oblizujući) i ko s poslom sasuo sadržaj kofe u cisternu, zatvorio poklopac, i udario po vratima kamiona: „Eto ga, domaćine, nema ga slađeg odavde do Krupe, pljuni Lazaru Nedimoviću u brk ako ima!“ Zapanjeni vozač je samo klimnuo glavom, otpustio kočnicu, dao lagan gas i odmilio niz put ka susjednom selu, ne vjerujući do kraja da se sve baš odigralo onako kako je on vidio, jer đavo će ga znati, svašta se čovjeku prividi kad ustane u gluho doba noći i za volanom zijeva povazdan obilazeći ove čudake pod planinom.

Ima nekoliko mjeseci otkako mi je Miro ispričao ovu dogodovštinu. Prije neki dan mi je javio da je stari Čeprkalo umro, a sa njegovim odlaskom ugasilo se još jedno svjetlo od ono malo što ih tinja u grozdovima povratničkih kuća u podgrmečkim selima. Nadam se da je rakija slatka i da se ne mora puno raditi tamo gdje je otišao.

The carriageway

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s