Suton

Smrklo se, zlatno predvečerje se povlači pred tminom noći i sve se oko tebe mijenja, čak i Puharska drugačije žubori, tiše, kao da bi da se provuče neprimijećena kroz noć. Cakli se potok u krivini kod velikog hrasta, utihla je graja družine što je do prije pola sata kovala planove u logi skrivenoj među isprepletenim žilama starog džina. Kako je mrklina osvajala skrovište nad vodom, svako malo neko od drugova bacio bi kamen ili busen zemlje u vodu da odagna strah čiji su ledeni pipci puzili uz mršave dječačke noge. Jedan po jedan trčali su kućama, u sigurnost osvijetljenih dvorišta i soba uzmirisalih kuhanjem sa šporeta i materinom pogačom. Nove avanture ostavljali su za sutradan, kad opet svane i Franjtina kuća, skrivena u gustom boriku na drugoj obali, bude manje ličila na okupljalište vještica i zlih šumskih vila što usnuloj djeci ulaze kroz prozor i grizu ih i sisaju im dušu kroz otvorena usta i ko zna kakve još strahote o kojima je Muhi pričala mater Fatima kad jednom nije dao zatvoriti prozor jer mu je bilo vruće.

Na kraju si ostao sam. Nije ti se išlo kući. Privlačio te mrak iako si ga se bojao. Prošle su te ledene srsi kad je nešto pljusnulo u viru ispod loge. Sigurno je vidra, spušta se u vodu. Ili jedan od onih velikih, debelih vodenih pacova sa dugačkim repom i sjajnim okicama. Napipao si suharak medju žilama i zavitlao ga u pravcu zvuka. Pljusnuo je glasno i to ti je nakratko vratilo samopouzdanje. Tišinu su nasitno rezali zrikavci i bilo ti je drago da ih čuješ, jer su zatomljavali svakakvo šuškanje i puhkanje noćne bratije što je izlazila iz svojih jazbina i polatila u noćni lov. Gore, visoko iznad tvoje glave, sa jedne od najviših grana u gustoj hrastovoj krošnji, uz dva nečujna zamaha krilima vinula se sova i odletjela preko livade, ka naninoj kući. Mrak se zgušnjavao i brisao i zadnje konture poznatih zavlačaka i staza u koritu potoka. Samo se mreškanje potoka srebrilo u tmini. I taman kad si počeo ozbiljno sumnjati u smisao svog suočavanja sa mrakom, začuo se spasonosni materin glas: “Refikuuu, ma dolazi kući namah, nalet te ne bilo, vidiš da je mrkli mrak! Nek znaš daš biti bjen!”

I dok razdragano klipšeš preko nanine njive prema sigurnosti osvijetljene verande, u glavi ti se roje priče koje ćeš sutra pripovjedati družini – kako si u skrovištu ostao do ponoći, kako si motkom otjerao velikog jazavca koji nam je došao pljačkati zalihe jabuka i šljiva, kako si pecao ribu dok ti nije dosadilo izvlačiti najveće zeke i klenove koje je iko ikad u Puharskoj vidio, i kako si ih sve vratio u vodu jer ih nisi mogao nositi sa sobom u sljedeći poduhvat, kako si se uvukao na Franjtin tavan dok je on hrkao na svom starom rasklimanom krevetu i gore našao staru austrogarsku pušku i probušen globus i hrpu prašnjavih knjiga na nekom čudnom jeziku, i kako ti se desilo još kiptijan čudesa vidljivih samo dječijim očima što znaju koje je boje gusta noćna tama u koritu Puharske, tamo ispod stoljetnog hrasta.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s