Trahana

Krajem juna ili početkom jula, po najvećem zvizdanu, mati rastira trahanu. Svake godine, otkako znam za sebe. Gledam je tako godinama u njenim različitim izdanjima – kao mladu, nasmijanu majku; kao umorne radnicu iz treće smjene; i danas kao nanu – kako na verandi satima utrljava fermentiranu smjesu tijesta u brašnjavo rešeto. Kroz izmaglicu sjećanja nazirem je kako sjedi podvijenih nogu, guste kose svezane maramom u cvjetove, tiho pjevuši neku meni nepoznatu, sjetnu pjesmu, a kroz rupice rešeta od grube štavljene kože sa drvenim okvirom  kuglice trahane sipaju na prostran bijeli čaršaf.

trahanaKad sam malo odskočio i ja sam dobio ulogu u ovom drevnom ritualu – da sjedim kraj čaršafa sa trahanom prekrivenog sitno tkanom storom, prostrtog nasred dvorišta, tamo gdje nema ni sjenčice hlada, i čuvam dragocjeni sadržaj od vrabaca, svraka i ostale krilate napasti što gleda svaku priliku da zdipi koji zalogaj. Mrzilo me sjediti na suncu, pa bih obično šmugnuo u potok čim bih vidio da je mati prikrajčila sa rastiranjem i da je na redu sušenje. Bijeg od posla obično bi bio kratkog daha jer je ona znala sve moje loge, pa bi me uz moje glasno kukanje i dernjavu dovukla za uho i posjela na stražarsku dužnost. Ja bih se tu još neko vrijeme žalio kako ću oslijepiti, pošto je trahana na suncu sijala takvom blještavom bjelinom da nije dala gledati u sebe, da će me sastaviti sunčanica, da će joj biti žao kad krepam na suncu ko kakav pustinjak, ali bi mati već bila otišla za kakvim drugim poslom a i meni bi brzo dosadilo kukati kad me već niko ne sluša. Nedugo potom donijela bi mi plaću u vidu ledene limunade i gomile stripova i ja bih sa novopronađenom energijom prionuo na stražarenje svako malo šišteći na kakvog vrapčijeg tata koji bi se previše približio bijelom blagu.

I tako nekoliko dana dok se trahana ne bi isušila na julskom suncu do tačke u kojoj se mogla prosijati i spakovati u tegle da posluži za okrepljenje i liječenje očevih mahmurluka tokom jesenjih i zimskih mjeseci, sve tamo do narednog ljeta. Za stražarskih dana po ini put bih pročitao sve brojeve Stripoteke i Politikinog zabavnika, u nestrpljivom čekanju da se pridružim bratiji iz ulice koja je dovršavala slične stražarske smjene po svojim dvorištima. Moja mi je lakše padala kad sam znao da i Amir, Ado i ostali isto ovako čame i dosađuju se, povremeno se bacajući kamenjem da odbiju pernate kradljivce. Kako se koji čaršaf praznio, stražar je dobivao otpust iz službe, perjao ka našem štabu u Puharskoj i zauzimao svoje mjesto u družini koja će ostatak dragocjenog ljeta provesti loveći zekice u Puharskoj, kradući Franjtine kuruze i kupajući se na Sani. Trahana nam je bila svojevrstan graničnik za polovinu ljeta.

Mati je i ove godine rastrla trahanu. Osušila je na terasi, ispod grožđa. Uzme duže, ali se ne mora čuvati. Tek zadnji dan, kad sam stigao odnekle, ni sam više ne znam odakle tačno, zovnula me da je sa terase iznesem na dvorište.

Bijelila se trahana na suncu ispod store, a ja sam zauzeo svoju stražarsku poziciju. Čekao sam ne bi li se ukazao vrabac da mu otkrijem storu kad mati ne gleda, da se najede i za svoj i za moj ćejf. Čekao sam i čekao, ali krilati gost iz djetinjstva ne dođe. Možda su se okupili negdje u komšiluku, tješio sam se, iako sam dobro znao da nikog od mojih drugova iz djetinjstva tu više nema i da je moja mati posljednja od žena iz naše ulice koja još uvijek rastira trahanu po starinski.

Polako sam skupio čaršaf i ušao u kuću.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s