Favola di Rovigno

Kuća preko puta kafane imala je šest prozora, tri reda po dva okna od kojih je svaki red imao različite škure. One na drugom spratu bile su svježe ofarbane tamnim lakom za drvo koji se lijepo slagao sa izblijedjelom svijetlo-plavom fasadom. Na kratkom užetu obješenom podno lijevog prozora sušila su se dva peškira. Jedan sa dezenom zalaska sunca, drugi džinovski print Justina Biebera. Vlasnik apartmana u prizemlju postavio je modernu plastičnu stolariju, bijelu, i debelo zgriješio prema kući i komšiluku u Ulici Al Forno (Pekarskoj). Očito ga nije bilo briga za tradiciju. A i zašto bi. Prizemlja ulica u rovinjskom starom gradu ionako su više ličila na šoping centre iz njemačkih predgrađa nego na sebe od prije tridesetak ili tristotinjak godina. Šta ćeš, progres, uzdahnuo sam nezainteresovano i otpio još jedan gutljaj hladnog domaćeg piva iz oznojene krigle. Florence Welch je svojim grlenim zapomaganjem farbala atmosferu kafanske bašte smještene u staro kameno dvorište sa čatrnjom. Glavna junakinja njene mračne balade ležala je na dnu rijeke sa džepovima punim kamenja, a jedini zvuk bio je huk vode iznad njenog lica. Djevojka za stolom do mene nije marila za morbidnu poeziju crvenokose Engleskinje. Uporno je pokušavala uhvatiti selfie u odrazu sunčanih naočala što su ležale na stolu pokraj visoke čaše fluorescentno zelenog sadržaja natkrovljene malenim žutim suncobranom. Piće je izgledalo kao nešto što bi naručio Del Boy Trotter. Cura je žustro zabacivala dugu kosu i pućila usne, namještala kameru pod raznim uglovima i nakon sedamnaestog pokušaja konačno odustala, razočarano natakla naočale na nos, zavalila se u stolicu i stala furiozno tikpati na telefonu.

Bila je blaženo nesvjesna da je pozadinu svim njenim neuspješnim slikama činio prvi sprat svijetlo-plave kuće čije su škure jedine bile iz nekog drugog vremena. Zamandaljene starinskim drvenim bravama, tvorile su ih po tri ko zna kad izdjeljane daske isprane od vjetra i kiše, blijedo-sive boje. Dok je drvo bilo još mlado daske su dihtovale i vjerovatno ličile na komšijine sa drugog sprata, ali su im decenije vrelih ljeta i jadranskih bura izjele tkivo, ogolile krvotok godova i sasušile ih tako da se kroz proreze na sastavima jasno mogao nazrijeti mrak unutrašnjosti. Nisam mogao odvojiti oči od tog mraka. Nešto mi se tu činilo neobjašnjivo poznatim. Naprezao sam se da razlučim šta je iza grilja i što sam duže gledao moja perspektiva se izmještala kao da čitavu scenu promatram kroz okular kamere kakvog drona:  pogled mi se izdizao iznad kafane i, poput policijske baterije, kroz procjepe u škurama na desnom prozoru penetrirao mrak i počeo da osvjetljava unutrašnjost sobe.

Prostorija je bila oskudno namještena. Stari drveni krevet sa nepospremljenom posteljom, ulašten ormar od hrastovine i mali sto sa stolicom na kojem je stajao plehani ibrik i lavor za umivanje ivice obijene na dva mjesta. Na zidu je visio ručnik sa izvezenom ružom a do njega crno-bijela fotografija iz ranih godina prošlog vijeka, portret bračnog para rađen tehnikom tipičnom za naše krajeve iz tog vremena – dvije odvojene slike prenesene na zajedničku podlogu, rubova zamućenih kistom kako bi se stekao dojam da su protagnositi zajedno slikani kao što su i život zajedno odrobijali. Oboje su nenasmijani, vidi se da im je to možda i jedina fotografija koju su dali načiniti u životu, svečani su i ukočeni. Muškarac u ranim pedesetim, prodorne oči pod smrknutim obrvama, gusti crni brkovi uvijeni prema gore po uzoru na nekog austrijskog nadvojvodu nadležnog za taj kraj, nov crn šešir ravnog oboda i svježe uštirkana bijela košulja zakopčana do grla ispod tamnog štofanog kaputoa. Natmurena žena do njega bila je desetak, a možda i petnaestak godina mlađa, iako je njeno blijedo, ispijeno lice sa mračnim podočnjacima uspješno skrivalo razliku u godinama. Dvije filigranski ispletene pletenice su joj uokvirivale lice, a bogata haljina od damasta i teške naušnice sa dva povelika brilijanta nisu mogli skrenuti posmatračevu pažnju sa njene tajanstvene nesreće. U starinski ram slike bila je utaknuta mala, novija fotografija u koloru sa koje se smiješio dječak od nekih desetak godina, frćkave kose i veselih plavih očiju.

Iz te neobične halucinacije prenuo me ženski glas. Bio mi je poznat iako nisam govorio jezik na kojem mi se obraćala.

Signore, sai dove la via Grisia è?

Na stepenicama, tik do mog stola, prvog do ulaza u baštu, stajala je žena četrdesetih godina u društvu povisoke tinejdžerke, očigledno kćerke. Držala je u ruci telefon i nešto mi objašnjavala, vjerovatno kako joj je crkla baterija pa je ostala bez mape grada ili nešto tako, te da traži jednu od glavnih ulica u starom gradu. Promucao sam da ne govorim italijanski, na šta je ona skinula sunčane naočale i na smiješnom engleskom, više gestikulacijom pokušala da mi objasni da traži ulicu Grisija, very famous street. Ja sam je i čuo i nisam, kao da su njene riječi do mog srednjeg uha putovale kroz gust, providan žele. Preplavila me čudna mješavina tjeskobe i euforije, uskovitlanih u spoznaji da mi se ovaj razgovor već jednom desio. Nešto kao déjà vu, samo neuporedivo snažnije, nuklearna verzija. Grozničavo sam pokušao da se sjetim otkud je znam, zagledajući je napadno da je bolje osmotrim. Dugu crnu kosu razdijelila je po sredini i podigla u pundju, naočale za sunce sada su sjedile iznad čela bez ijedne bore, ugljeno-crne oči u kojima nisam mogao razaznati zjenice, oštre obrve blago povijene u izraz pitanja, malo povijen nos iznad tankih, stisnutih usana, dug vrat i skladna ramena, njegovane ruke, pirlitava haljina cjetnog dezena, na nogama Asics patike za trčanje, bez šminke, bez nakita. Visoka, tamnomaslinastog tena. Mulatkinja.

Mister, you ok? Why you look me like that?

Kćerka je već vukla za ruku da idu.

Gospodjo, ja vas znam. Ali ne znam odakle. 

Oluja od anksioznosti i razdraganosti koja je bjesnila u mojoj glavi polako je prelazila u neku vrstu grozničavog transa. Negdje u najzabačenijem kutku frontalnog korteksa, centri za racionalnost su pokušavali da pošalju signale govornom aparatu da uputi riječi izvinjenja, da pusti ženu i djevojčicu da idu svojim poslom, da se vratim svome pivu i pokušam shvatiti what the fuck just happened. Ali, ti signali su bili slabašni u poređenju sa opštom ofanzivom ludila koja je nezadrživo osvajala ostatak mojih sivih ćelija.

You make mistake, mister. I not know you.

Dok je izgovarala potonju rečenicu, žena je vještim pokretom vratila naočale na lice i držeći kćer za ruku krenula da se spušta niz stepenice. Nisam oklijevao, skočio sam i potrčao za njima. Konobarica je ljutito vikala za mnom, ali se nisam obazirao. Ionako sam ostavio telefon i novčanik na stolu, neka uzmu sve. Sustigao sam ih kod male gelatterije dvadesetak metara dalje i zgrabio ženu za ruku.

Gdje ćeš? Misliš da ću te pustiti teko tako? Vidim ti u očima da i ti znaš!!

Djevojčica je vrisnula, a momak iz slastičarne je krenuo ka nama da vidi šta se dogadja. Zarežao sam kroz stisnute zube da odjebe i da ga se ovo ne tiče. Ostao je iza frižidera za sladoled. Žena je ispod glasa djevojčici rekla nešto na italijanskom.

Calmati. Andare a prendere tuo padre.

Nisam mario šta joj govori, samo sam joj jače stisnuo ruku da ne pobjegne. Tinejdžerka je uplakana otrčala niz ulicu, a žena se okrenula prema meni i pogledala me ravno u oči. Znao sam te oči bez zjenica.

You make mistake. I not know you.

Nepovezane misli i slike su nastavile da se roje. Šta ja to radim? Šta mi se ovo dešava? Grozničavo sam pokušavao da haos u glavi poslažem u neki smislen niz ali nisam uspijevao. Ko je ova žena? Ko je par sa fotografije? Zašto mi je to uopšte toliko važno? I tu, tog časa, prokuljalo je iz mene. Tuđim glasom.

Bio sam na brodu… Bio sam na brodu, plovili smo iz Dubrovnika, znam, imali smo tovar u potpalublju… Jebem ti majku, ne merem se sjetiti nijednog imena, ali znam lica, svake je mrake tu bilo… Ćerali smo Patarene za Veneciju, jako je i krštenih duša tu bilo. Ko je to gledo… I znam da mi je pozlilo od neke stranjske bole i da smo stali tu, ovdi u luci, da su me bacili s broda da ne okužim ostale. Donili me starom Mascarelliju, on mi je bio dužan, da me liječi. Sve mi se vraća…

Mulatkinja je prestala da trga ruku iz moje. Gledala me u oči netremice. Na prozorima okolnih kuća sad su se već bili nakupili grozdovi glava što su promatrale neobičnu scenu. Nastavio sam zapjenjeno, van sebe.

Kašnje su mi rekli da sam danima ležo u bunilu. Gledala me šćer starog Mascarellija, Lucija, dok se nisam povratio. Hranila me kašikom, vako sve, nisam mogo ruke diganti. Kad sam uzmogo na noge vodili me u baštu, tačno se sjećam, tamo malo ispod crkve, visok zid ka ulici, dvi velike smokve i zelena ograda na stepenicama, nigdi take ograde nisam vidio, pravio je neki meštar sa Korčule. Bio sam se popridigo skroz, skoro ozdravio kad je Lucija otišla tetkama u Firencu, pa me druga pošla dvoriti. Druga!!! Druga si bila ti! Ti!!! Te oči, taj nos, ti!!! Ti!! Ista ko i danas, samo si na desnom obrazu imala žig, ko tri zvijezd… 

Spektakularna galaksija zvijezda mi je eksplodirala pred očima a tren nakon toga sve je utonulo u mrak. Snaga udarca me odvojila od zemlje. Kasnije će doktori utvrditi da sam potres mozga zadobio od siline udara šake u bradu, prije nego sam tresnuo glavom o kamene kocke Pekarske ulice. Momak iz slastičarne će priletiti da mi izvadi jezik iz grla i tako spasiti život.

Muž Italijanke koju sam napao (može li se to drugačije opisati?), inače bivši ragbista, razorio me je aperkatom u koji je unio svu kinetičku energiju proizišlu iz mase od oko 140 kilograma mišića i kostiju i luđačkog trka u koji se dao čim mu je kćerka kroz plač rekla šta se događa.  Dok su mene zbrinjavali u rovinjskoj bolnici Gino Triolo dao je izjavu na policiji kako je reagovao iz straha za suprugu, kako sam očigledno bio na nekim opasnim drogama i da, pored svega, zaista nije imao namjeru da mi nanese teške tjelesne povrede. Jednostavno se nije mogao kontrolisati, branio je familiju. Pustili su ih da se vrate u Italiju nakon što je žena kroz plač objasnila sadržaj našeg razgovora i dokazala da nikad prije nije bila u Hrvatskoj, da inače uvijek ljetuju kod svojih na Siciliji, ali da ih je kćerka ubijedila da ove godine dođu u kamp Mon Perin, da njena noga nikada više neće kročiti ovamo i sve tako. Nekih pet-šest dana kasnije kada sam u potpunosti došao sebi, inspektor Grubić je obavio razgovor i sa mnom. Rekao mi je da mogu podnijeti prijavu protiv Triola, ali da to neće piti vode s obzirom na moje ponašanje, da sam sretan jer u mojim nalazima nije bilo tragova bilo kakve droge, inače bi me uhapsili zbog napada i nasilnog oduzimanja slobode, i da gledam da se gonim iz Rovinja čim me puste iz bolnice. Nije kao da se meni ostajalo.

Dva dana kasnije sam otpušten. U otpusnici koju je potpisala doktorica Bajraktarević, na dnu duge liste povreda stajala je i stidljiva referenca na “šizodidnu epizodu” koja je prethodila povrijeđivanju. Šizofrenija, dakle. Ne čudi me, s obzirom na porodičnu istoriju, samo sam se pitao šta je toliko čekala. Zgužvao sam otpusnicu i bacio je na pod bolničkog hodnika. Do sljedeće epizode, motherfucker.

Na vratima bolnice me sustigao čuvar. Presjeklo me, pomislio sam da će da me vrati, da je policija ipak podigla prijavu.

Majstore, iman ovo za tebe. Ostavila neka šjora dok si još bio gore na intenzivnoj, pa sam zaboravija donijet, jebaji ga.

U Konzumovoj najlon kesi bio je mali zamotuljak od papira A4 formata, oblijepljen providnim selotejpom. Pažljivo sam ga raspakovao, odlijepio selotejp i razvio papir. Unutra kamen. Oblutak oblikovan valovima kakvih na istarskim plažama ima na milione. Primijetih da na papiru s unutrašnje strane nešto piše, kitnjastim kurzivom kakvim se niko više ne služi, naliv perom.

“Znam te, Turčine. Imaš mladež ispod lijeve sise. Jesam, ja sam te dvorila kod starog Mascarellija, kome si me dariva kad sam dite bi. Pojila te kozjim mlijekom i kalinom dok se nisi vas istopija. I na grob sam ti se posrala. I opet ću, sotono.”

Tek tada malo bolje zagledah kamen u ruci. Bio je prošaran buševinama morskih crva. Vidio sam taj dezen prije, tri zvijezde. Stavio sam kamen u džep i zapalio cigaru. Ispod zavoja i modrica, lice mi se rastegnulo u bolan osmijeh.

rov

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s