Hašlama

Iza stare kuće imali smo hašlamu. Prastaro, kvrgavo drvo raslo je na samoj obali Puharske, povrh strmine ispod koje je vrludao bistar potok. Sa te strane, iznad potoka, plele su se najplodnije grane i krošnje se stapala sa grabićem, klenom i dva hrastića što su ponicali kraj obale. U maju bi taj gusti zeleni svod od lišća bivao isprskan krvavo crvenim flekama hašlama što su u bogatim grozdovima savijale tanje grane i mamili jata čvoraka, češljugara i pokoju vranu. I mene, naravno. Znao sam sate provesti na drvetu sladeći se sočnim plodovima. Istezao sam se da dohvatim one najcrvenije, trpao u zavrnutu majicu, maksuz se namještao na nižim granama i ježio se od užitka kad bi uz hrsak pucale u mojim ustima, u najspektakularnijim malim eksplozijama slasti i soka. Nisam se imao kad bojati da ću se strmeknuti u Puharsku, oči uvijek i samo uprte u najbliži grozd, nožni prsti u pipavoj potrazi za čvrstim osloncem sa kojeg ih mogu dokučiti, samo ta slast na umu, ništa visina, ništa opasnost, ništa strahote života što čeka ispod drveta. Nek se gine, ima se i zašto, mislio bih da mi je tad bila ova pamet.

Tako sam godinu za godinom maj volio više od drugih mjeseci, dok se jednog kasnog ljeta u šuplje deblo stare hašlame nisu uselili stršljenovi, povisoko, tik ispod prvog velikog račvanja debelih grana. Otac ih je pokušavao otjerati vatrom i dimom. Gledao sam ga sa kuhinjskog prozora kako se obučen u pet-šest slojeva džempera i svoj stari željezničarski šinjel, glave zamotane u peškire i materinu maramu, kako se, kao kakav čudni željezničar-nindža-sandokan, bori da sa zadnje prečke dugačkih drvenih merdevina duboko u procjep iz kojeg su bijesno frcali razjareni stršljenovi gurne baklju spravljenu od odbačenog držala za motiku na vrhu obmotanog trakama iscijepanih od jastučnice umočene u razređivač. Psovao je glasno i granatao rukama da rastjera oblak što mu je zlokobno, ljutito zujao oko glave i odagna strah što mu je tresao lotre, onemogućavajući ga da dokuči duplju kako treba, pa je baklja ostala nekako nakrivo usađena, napola viseći iz debla. Crn dim je kuljao iz hašlame satima, ali to nije pomoglo. Stršljenovi su se brzo vratili, koristeći ugarak od držala kao pistu za slijetanje, pa su sklonište ulazili nekako gospodski, ušetavali na tankim nožicama kao da su svjesni svoje pobjede. Otac je rekao da mu nisu ostavili izbora, da će im dohakati, da mogu nekoga ubiti. Hašlamu je odsjekao par sedmica kasnije. Dobro će doći, govorio je, uštedićemo na uglju, ima barem tri metra drveta. Ja sam se gušio od plača gledajući sa prozora kako je ruši sjekirom. Pala je na baštu. Stropoštala se nekako iznenađeno, začuđujuće tiho, skoro bezglasno. Na najvišim grančicama se još mogao naći pokoji sasušen plod od proljetos.

Sa starom hašlamom umrla je i moja ljubav za maj, umjesto njega zavolio sam sumorne kiše i prve snjegove novembra u kojima nema ni hašlama, ni stršljenova i lakše je tugovati. Grmlje liske i kupina je ubrzo sa tri strane obgrlilo stari panj. Nisam često išao da ga obiđem, tek bih pokatkad pogledao kroz kuhinjski prozor na tu stranu. Sjećam se da sam u jedno snježno predvečerje na panju ugledao mladog jastreba koji je tu donio ulov, omanju golubicu ili je bila grlica, ne sjećam se. Stezao je kandžama dok se polako nije prestala batrgati. Nakon što su trzaji prestali, grabljivica je dugo i studiozno preciznim pokretima kljunom trgala i odvajala meso od kosti nesretne ptice, balansirajući na panju i prekrivajući ga mekanim, grahorastim perjem. Po prvi put nakon dugo vremena stara hašlama bila je išarana krvavo-crvenim flekama.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s