Život i smrt u sazviježđu Raka

— Ali ja nemam rak, je li, doktore? Ja sigurno nemam rak? — pun nade pitao je Pavel Nikolajevič, lagano se dotičući na desnoj strani vrata zloćudne otekline, koja je rasla gotovo iz dana u dan a izvana još uvijek bila presvučena nevinom bijelom kožom.
— Naravno da nemate, naravno — deseti put ga je umirivala doktorica Doncova ispisujući širokim rukopisom stranice njegove povijesti bolesti.

                                                                                              Aleksandar Solženjicin, “Odjel za rak”

rak

Na sve se čovjek navikne

Burkittov limfom se širi tijelom brže od bilo kojeg drugog oblika raka. Nastaje u limfocitima, B-ćelijama imunološkog sistema i tjera ih da se mutirane množe takvom brzinom da se veličina tumora može udvostručiti za 18 sati. Ime je dobio po britanskom doktoru Denisu Burkittu, koji je sredinom prošlog vijeka, istražujući posljedice malarije među djecom u Africi, prvi otkrio ovu rijetku, neobičnu bolest. Burkittov limfom se dijeli se na tri podvrste: endemsku, koja skoro isključivo pogađa afričku djecu od 4 do 7 godina, uglavnom dječake i češće je smrtonosna nego što nije; sporadičnu (neafričku), koja čini 1-2% od ukupnog broja limfoma kod odraslih u svijetu; i oblik asociran sa narušenim imunitetom koji se najčešće javlja kod ljudi zaraženih virusom HIV-a.

Moj drug limfom je bio iz ove prve, afričke, najzloćudnije grupe. Kako je iz Afrike našao mene u Sarajevu, niko ne zna.

Odlikuje ga sklonost ka rapidnom širenju kancerogenih ćelija ka centralnom nervnom sistemu, gdje se narečeni limfom obično posveti temeljitom izjedanju raznih živaca što ubrzano dovodi do paralize a potom i smrti. Najomiljenija destinacija Burkittovih ISIS-ćelija je cerebrospinalni fluid, iliti tečnost u kojoj mozak pluta kako ni bi lupao o zidove lobanje svaki put kad se sagneš da svežeš pertle i slično. Ako se limfom dokopa ove tečnosti velika je prilika da će biti mrka kapa, iako postoji nešto što se zove intratektalna hemoterapija u kojoj se mješavina otrova poput ciklospamida, doksorubicina i metotreksata ubrizga direktno u kičmeni stub u nadi da će, zajedno sa ostatkom limfnih čestica, potrovati i tumoroidnu pogan.

Stoga je lumbalna punkcija jedan od prvih činova brutalnog nasilja kojem je po primitku na liječenje podvrgnuto tijelo oboljelog od Burkittovog limfoma. Ova procedura se poduzima zarad uzimanja uzorka cerebrospinalnog fluida kako bi se utvrdilo da li je kapa mrka ili kakve druge farbe. Uzorak sačinjava epruveta tečnosti koja se iz takozvane lumbalne cisterne izvlači iglom dužine od oko 10 cm. Pacijentu se naloži da sjedne na kraj bolničkog kreveta, stavi noge na stolicu i nagne se koliko god može naprijed, tako da glavu gurne među koljena, e kako bi maksimalno savio kičmu i tako donekle razdvojio lumbalne pršljenove (donji dio leđa). Pacijentu se istovremeno sugeriše da se opusti, i da se nipošto, ali nipošto ne pomjera nakon što igla uđe u kičmu jer to može izazvati ozbiljnu i trajnu povredu, na šta pacijent odvrati ispod glasa da se sugerišući doktor nosi u tri lijepe pičke materine, ne mogu se opustiti kad gledam fudbal a da se opustim dok mi leđa mažeš jodom i spremaš se da mi vrlo vjerovatno prerežeš kičmeni stub i obogaljiš me, bolje mi je da umrem od raka nego da ostanem nepokretan, o jebem ti život i sve, da mi je da se onesvijestim, majko moja mila što me rodi i hoćeš li više jebemtikrv!

I dok pacijent praktikuje ovu krajišku metodu meditativnog opuštanja, pomenuta igla se insertira u kičmeni stub između pršljenova L1 i L2 i laganim kružnim pokretom nalik na burgijanje gura dok ne udari u membranu lumbalne cisterne, koja se na latinskom zove dura mater. Tu je potrebno gurnuti malo snažnije pošto mater koja dura ima malo deblji zid. Kad se njen zid probije igla ide nešto lakše dok ne dođe do arahnoidne membrane, koju isto tako treba probiti da bi se došlo do rezervoara sa cerebrospinalnim fluidom. Kako vrh igle konačno nađe pomenuti rezervoar, i dok uz doktorove oprezne kretnje gumena brtva na vrhu klipa šprice kliže unazad njenim unutrašnjim zidom i povlači se pred žućkastom tečnošću, tako pacijent u magnovenju od straha i bolova koji se osjećaju negdje duboko unutra, u sistemu, čas u kičmi, čas u želucu, čas u sljepoočnicama, čas u grlu, razaznaje prisustvo hladnog, metalnog predmeta u najranjivijem kutku svoga bića, tamo gdje ništa strano, neorgansko nikada ne bi smjelo da bude. I tu, u toj svjesnosti prisustva igle u unutrašnjosti kičmenog stuba, u pacijentu se ovaplodi spoznaja o odvojenosti uma i tijela, tog pobunjenika bez razloga čija izdaja prijeti nestankom pacijentove cjelokupnosti, i još mnoge slične monumentalne i vanvremenske istine, koje se grozničavo roje u glavi sve dok se ne rasprše kao jato vrabaca kada doktor jednim potezom izvuče iglu, vatom natpljenom jodom obriše ranicu i pacijentu naloži da legne na leđa i u tom položaju ostane narednih sat vremena kako bi se nivo fluida iznivelisao i izbjegla masivna glavobolja koja obično slijedi nakon lumbalne punkcije. Pacijent bi ga sigurno poslušao i ne bi se micao dok mu neko ne naredi, ali su nedugo potom došli po njega da ga vode na hitno snimanje pluća po naredbi jednog drugog doktora, tako da je narednih devet dana proveo sklupčan u fetalnom položaju boreći se sa osjećajem da mu je lobanja ispunjena kristalnim stalagmitima i stalaktitima koji – uz škripavo oštre, nemilosrdne bolove što tjeraju na povraćanje – pucaju i slamaju se od svakog zračka svjetla ili tona glasnijeg od šapata.

rak2Na sreću, kancerogene ćelije se nisu bile probile do nervnog sistema. U narednih četiri i po mjeseca, koliko je trajala terapija, imao sam još šest lumbalnih punkcija kako bi doktori pratili stanje i spremno intervenisali, zlu ne trebalo. Novousvojena spoznaja o odvojenosti uma i tijela mi je pomogla da ih prihvatim kao rutinsku intervenciju, nešto kao mjerenje nivoa ulja u automobilu. Već tokom naredne punkcije bio sam do te mjere opušten da me doktor morao nekoliko puta opominjati da prestanem tekstirati dok on zabija iglu jer se toliko treskam da ga ometa. Svaki puta kada bi mi punktirali kičmu, moj cimer Bego, sedamdesetogodišnja duša od insana iz seoceta na obronku Šar Planine, sa svog bi kreveta, podbočen na desnu ruku, istezao vrat da bolje vidi šta mi rade i zabrinuto othukivao: “Alahu dragi, ti si jedan, ti si kadar.”

Bratska

– Halo
– Hej, halo, đe si ti. Šta ima?
– Evo, jebati ga. Vazda isto, uz lotru, niz lotru.
– Šta ćeš. Tako grah pao.
– Jah. Kakva je situacija tamo?
– Pa eto, tako. Našli smo ovaj neki stan, pa ja tu budem i idem u bolnicu svaki dan, provedem od jutra do večeri, vratim se da prespavam, pa opet.
– Ja, ja. I šta kažu, ovaj, doktori?
– Pa isto, prima terapiju, bori se, pa ćemo vidjeti. Dobar je, dobro se drži, pozitivno.
– Ma dobro to, nego šta kažu, kakve su šanse? Mi mislili doći, al’ ne znam, kontam ako nisu šanse… jebeš ga, da ne dolazimo džabe preko svijeta. Znaš šta mislim.
– Ne znam šta bi ti rek’o, bilo bi njemu drago da vas vidi.
– Ma i meni bi, đe ne bi, braća smo, al’ opet ne znam, da ne krenemo a ono…
– Da…
– Ništa, haj’ ti javi šta kažu doktori pa ćemo vidjeti šta ćemo. Ringam te opet za dan-dva.
– Dobro, vidi samo ako se ne javim zvrcni opet za po’ sata ili tu negdje, nema nekad signala gore kod njega.
– Prenesi mu sto selama i reci da će to biti sve ok, da se ne sikira. Neće grom u koprive. I da ćemo mi gledati da dođemo.
– Hoću. Pozdravi sve tamo.
– Hoću. Pa se čujemo. Ako doktori nešto kažu ti šalji poruku, nemoj zvati, skupo ti je da zoveš, mi ćemo odavde, ti samo poruku pošalji.
– Ok.
– I čuvaj se, vidiš kakav je život. Danas jesi, sutra nisi.
– Majku mu jebem krvavu i životu i svemu.
– Biće to sve ok.
– Hoće kurac.

Mango

Devetogodišnji malac u crnobijeloj peruanskoj kapi čiji su krajevi potpuno prekrivali uši (otkud te kape kod nas, pitao se otac) iz dosade je hodao oko klupe u čekaonici Odjela za patologiju bolnice Koševo, prelazeći rukom preko naslona, očevih ramena i glave, dva prazna mjesta i tako ukrug. Pjevušio je nešto nerazumljivo. Otac je odsutno buljio u vrhove svojih masivnih Timberland cokula išaranih bijelim flekama od putarske soli.

– Tata, hoćemo opet puštati rakete sa balkona kad dođemo kući?
– Hoćemo, sine, hoćemo.
– Joj, jedva čekam!

U dnu hodnika se nakratko ukazao mladić u zelenoj bolničarskoj odori i odmah nestao u jednoj od sporednih soba. Dječak je i dalje kružio oko klupe, skakućući s jedne noge na drugu.

– Pa kad ćemo više, ti si rekao da će ovo brzo i da idemo kući.

Otac je pogledao na sat. Rekli su mu da dođe po nalaz u 11, a kasnili su više od pola sata. Krenuo je rukom da se počeše po izraslini na vratu, ali je u zadnji čas promijenio mišljenje i samo ovlaš dotaknuo gazu kojom je kvrga ispod desne vilice bila prekrivena. Kao da u tebi vrije mravinjak, pomislio je, najradije bih te nože… Vrata sobe 43 otvorila su se naglo, bez upozorenja. U dovratku je stajao namrgođen tridesetogodišnjak u farmericama i kariranoj košulji ogrnut bijelim mantilom. Lijevom rukom držao je kvaku a u desnoj list papira A4 veličine.

– Hodžić!!

Otac je ustao, dječak je prestao skakutati oko klupe i stao mu uz nogu. Bolničar je mahnuo papirom ne puštajući kvaku.

– Gospodine, izvolite nalaz.

Otac je uzeo papir i bez gledanja ga savio na pola.

– I šta trebam ja sada sa ovim?
– Ne znam ja, gospodine. Al’ da sam na vašem mjestu odnio bih ga doktoru Vukoviću što prije.
– Ali on ne radi do iduće sedmice.
– Ne znam, gospodine.

Vrata su se zatvorila negdje na pola zadnje izgovorene riječi.

– Hajmo sine.

Dok su se spuštali eskalatorom otvorio je papir. Grozničavo je prelijetao preko zgusnutih grupacija crnih mrava na bijeloj pozadini dok nije došao do posljednjeg pasusa. „Morfološki i imunohistološki nalaz ukazuje na maligni non-Hodgkine Lymphoma…“ Nije razumio jezik na kojem je dijagnoza bila napisana. Hodgkin, to mu je bilo poznato. Zvuči kao Hodžić. U zagradi (Burkitt Lymphoma). Patolog dr. sci. med. Nurija Bilalović.

– Jel sve ok, tata?
– Jeste, sine, sve je super.

Gurnuo je papir u džep. Ušli su u auto, otresao je teške cipele o prag i zalupio vratima. Stakla su se maglila od očevog hukanja u dječakove smrznute prste.

– Jesam ti rekao da ne praviš grudve bez rukavica, ništa nećeš da me slušaš.

Brisači su sporo razgrtali novonapadali snijeg sa šoferšajbne. Večeras će u sarajevskoj Staroj pravoslavnoj crkvi biti održana božićna litrugija i zapaljen badnjak, simbol Božića i slavlja rođenja Isusa Hrista… recitovao je melodično spikerkin glas na radiju. Dječak je prstom crtao sunce na zamagljenom prozoru dok su prolazili ispod podvožnjaka kod pijace Ciglane.

Stan je bio ugodno pregrijan, mirisao je na svježe oguljene narandže. Dječak je u trku izletio iz čizama, razbacao kapu i jaknu po hodniku i zavukao se u ormar da traži rakete. Kćerka je u svojoj sobi ležala na krevetu, potrbuške, nalakćena nad otvorenom knjigom, zdjela puna narandžine kore pored kreveta. Nasmiješila mu se kad je provirio.

– Kako ide, ćero?
– Dobro, tata. Šta ćemo jesti?
– Evo sad ću ja skontati nešto. Samo da nešto vidim.

Sjeo je za kompjuter u spavaćoj i u pretraživač ukucao „Burkitt lymphoma“. Na ekranu se ukazalo stotine linkova. Kliknuo je na prvi i počeo čitati. Skrolao je kroz stranice teksta. Zatvorio. Kliknuo na drugi. U to se na vratima pojavio dječak, cupkajući od uzbuđenja.

– Ma tataaaaaa!! Hajmo više, dosadan si kad si na kompjuteru!!

Zatvorio je stranicu i ugasio kompjuter. Okrenuo se dječaku i glasno pljesnuo po koljenima.

– Ma jesu li spremne te rakete više, osuši se ja čekajući!! Hajmo da zapalimo Ciglane! Neka gori sve i daska, živjela Puharska!

Podigao je sina i ponio ga ispod ruke ka balkonu. Na stolu u dnevnoj sobi, uz korpu sa voćem bile su poredane nekolike mandarine, banana i mango. Otac se kao namrštio i poškakljao dječaka u naručju.

– Jesi ti izvadio ovo voće, majstore?
– Jesam, bilo mi dosadno dok sam te čekao. Zar nisi prepoznao? To si ti.

Voće je na stolu bilo poredano u „smajli“. Mandarine su bile oči, banana nasmijana usta, a veliki zeleno-žuti mango je stajao malo niže, na desnoj strani “lica”, tamo gdje je ocu, ispod obloge od gaze i kože bolesnog sjaja, zategnute do pucanja, pulsirala smrt.

Crna rupa

Oca su našli kako luta uličicama iza Hunters Plaze
Nije znao šta tu traži, ni gdje mu je kuća, ni kuda je pošao
Jedva im je uspio kazati kako se zove
Neko od okupljenih je znao strica Džemala, prepoznao prezime, javio
Meni su rekli da dođem pravo u Baltimore Hospital
Lice mu se ozarilo kad sam ušao
Evo sad će vam sin reći, sve će vam moj sin
Pomislio je, ali nije mogao da kaže
Nije više mogao da odgovori ni kako se zove
Samo se začuđeno pljeskao po koljenu, zašto ga to pitaju
Pa naravno da zna kako mu je ime, nije lud
Ali je umjesto imena samo uspijevao da izusti
„Taka ti kruha, šta je ovo?“
Gledao je u mene molećivo, da im prevedem
Njegove misli
Molio me pogledom Šefik, moj otac, dječak iz Kozarca
Da im kažem odakle je i ko su mu braća
Molio me a ja nisam znao šta ću
Bio me strah njegove molećivosti
Moždani udar, rekli su nam, i prepisali lijekove
Vikend je, rekli su nam, neka ostane u bolnici
Dobro je, rekli su nam, na vrijeme je došao
U ponedjeljak ćemo CT i terapiju, pa ćeš kući
Dječak iz Kozarca je bio sretan, išlo mu se kući
Mi u Bosni, nama je kuća sve
Mi u Bosni pravimo svoje kuće, ne ko vi
Selite se ko rakovi iz tuđeg u tuđe
Dva dana su prošla u laži i strahu
Kao vedri razgovori oko bolničkog kreveta
E jesi nas i prepao, halal ti bilo
Othukivanje po hodnicima kad bi naveče polazili
Iza nas je ostajao otac u bolničkom krevetu
Naslonjen na jastuke, kao da će čitati
A nije čitao, samo je gledao preda se
I polako, postepeno tonuo u mrak
Ponedjeljak ujutro, mi prvi na redu
Spremno smo se spustili liftom u kolicima
Dječak iz Kozarca u plavoj pidžami i njegov sin
Da to obavimo pa da idemo kući
Mašina je spuštala blještavo zlatne linije niz njegovo lice
Do stomaka, pa nazad, i tako više puta
Sačekajte tu, rekli su nam, sad će rezultati
Pa smo čekali
Svi što su došli poslije nas prošli su istu proceduru
I velika mlada žena plave raspletene kose
I stari Maor koji je naizmjenično kašljao i pjevao
I dvije djevojčice, jedna sa majkom, druga s oba roditelja
I nasmijani mladić obrijane glave
Svi su dočekali svoj karton prije nas i otišli
Nama niko ništa nije govorio
Ostali smo sami u čekaonici
Šefik je odmahivao glavom ljutito, htio je ide, obećali su
Otišao sam da pitam, da zahtijevam
Doktor iza zaštitnog stakla je držao list u ruci
Oh yes, Sefik Hodzik, yes, yes, he is done
Stavio je papir u žute korice i ispružio ruku
Ovo je za doktore gore, na odjelu, oni će vam reći
Šta i kako
Otac se obradovao kad je vidio da nosim karton
Oprostio im je čekanje, neka, samo da se ide kući
Radovao sam se njegovoj sreći dok smo klizili niz hodnik
Mimoišli se sa bolničarem, zakačio me laktom, neka
Žuti folder mi se rastvorio u ruci, A4 list ispao na pod
Podignem, pogledam
Na listu papira nešto napisano rukom, crtež
Ušli smo u lift, četiri sprata do otpusta, do spasenja
Otvorio sam karton na drugom, mahinalno
Sa papira je urliknula crna rupa
Prečnika od šest centimetara, cirka
Zatvorio sam karton što sam brže mogao, prekasno
Hladna, ljepljiva ruka mi je ščepala jetru i krvnički uvrnula
Otac se još uvijek smijao kad smo došli do njegovog kreveta
Brzo se presvukao u ispeglane hlače i košulju
Kući, kući da idem, jebem ti bolnicu
Radosno je skupljao stvari, slagao u torbu
Odnio sam karton dežurnoj doktorici
Bila je mlada, tek iz škole, kose vezane u rep
Gledala je u papir, pa u mene, pa u papir
Znaš li ti šta ovdje piše?
Ne znam i neću da znam, ne znam i neću da znam
Našli smo Šefika kako zateže krevet, spremio sve
Da ide svojoj kući, da se boči sa životom
Sjedi, rekla je mlada doktorica Kris
Sjeo je, ruke u krilu, nasmiješen
Nije moždani udar, prošaptala je
Imaš tumor na mozgu, zaplakala  je
Moraš u drugu bolnicu, ja ti ne mogu pomoći,
Otac je zbunjeno gledao u nju
Pa u mene
Pa u nju
Pa u ruke u krilu
Tumor
Taka ti kruha
Taka ti kruha
Taka ti kruha i Boga
Tumor
A rekli da ću kući
Nemoj plakati, nisi ti kriva
Sjedili smo još malo
Gledali u Šefikove ruke u krilu
Ustao je i zategao posteljinu
Da ne ostane nepospremljeno
Iza njega

sefik

Glad za životom

Nikada prije i nikada poslije tih minhenskih dana nisam znao za takvu glad. Doslovno mi nisu mogli nanijeti hrane, meo sam kao onomad legendarni Muste iz Matrića koji je, prema očevim predanjima, tokom kosidbe znao za opkladu pojesti pečeno janje, pogaču kolik sofra i torbu šljiva. Ne znam tačno reći kako me spopala takva glad, da li je došlo do nepredviđene hemijske reakcije želučane kiseline na koktel citostatika kojim su me svakodnevno pumpali, ali sam duboko uvjeren da ju je donekle potakao prvi razgovor sa dr. Peschlom, načelnikom klinike za krvna oboljenja u bolnici Recht der Isaar, gdje sam primljen na liječenje.

Dr. Christian Peschl, čovjek kome sam spremno predao život u ruke, prosijed četrdesetogodišnjak ispijenog lica sa tamnim kolutovima od nespavanja oko očiju, sjedio je za stolom, neobrijan i razbarušen, kao neka doktorska verzija Jurgena Kloppa. Uz jedva primjetan osmijeh grickao je desno krilce naočala slušajući moja pitanja. Kakve su njegove procjene? Neka me ne laže, hoću da znam u procentima kakve su mi šanse, ako ću umrijeti neka ću, ali da znam. Šta ne smijem raditi? Šta ne smijem jesti? Ima taj manuka med na Novom Zelandu, rekli su mi da je to dobro za imunitet, da naručim? Smijem li piti alkohol? Smijem li se nervirati? Strpljivo je sačekao da se ispucam, počešao se po laktu, i kratko odgovorio: “Gospodine Hodžiću, situacija jeste ozbiljna, ali vi ste na najboljem mogućem mjestu u ovom trenutku. Mi znamo šta treba uraditi da vas spasimo i daćemo sve od sebe da vas spasimo. Na vama je samo da nam pomognete, da budete jaki, a da biste bili jaki morate da radite samo ono što vas čini snažnim, sretnim i zadovoljnim. Tako, što se hrane tiče, samo jedite što ste i do sad, ali gledajte da izbacite smeće iz ishrane.” Nisam ga pitao šta sve ubraja u smeće u ishrani, ali sam bio vrlo sretan što mi nije prepisao dijetu od morskih algi i zrnevlja, kako sam očekivao.

Dva dana nakon tog razgovora u meni se razgoropadio apetit oblaka skakavaca srednje veličine. U danima terapije opuhao bih sve što su nam služili za redovne obroke (uopšte nisam imao problem sa bolničkom hranom, naprotiv) a potom sam slao Emira da donosi hranu iz obližnjih picerija i restorana. On bi se vraćao sa kartonskim kutijama i plastičnim kontejnerima, poslagao bi ih na sto u zajedničkoj kuhinji ili na neku od klupa u malom bolničkom parku ako bi bilo sunčano, a potom me gledao u čudu kako se požudno davim makaronima, salatama, hamburgerima, kobasicama, humusom, donerima, šta bi već donio.

Osim toga, svako malo sam silazio do restorančića u predvorju bolnice gdje su imali odlične kolače i torte. Nije bilo najjednostavnije navigirati hodnike i liftove sa mašinom koja mi je regulisala dotok citostatika u vratne vene, ali su mi društvo tog R2D2 rođaka i tanki šlaufovi prikačeni na kateter ugrađen direktno u vrat garantirali mjesto za jednim od nekoliko stolova, jer bi se uplašeni posjetioci iskolačenih očiju obično sklanjali da oslobode stolicu paćeniku sa odjela za rak. Pomenuti paćenik bi spremno koristio njihovo sažaljenje, sjedao za sto i naručivao dva-tri kolača na jedan tanjir, veliki kapućino i sok od narandže i par kroasana sa čokoladom za ponijeti.

U popodnevnim satima, kad bih ostao sam sa ostalim sapatnicima našeg cancer warda, nakon što bih primio svoju popodnevnu dozu otrova u venu, često sam se znao iskrasti iz bolnice. Takvo što nam nije bilo striktno zabranjeno, ali je bilo vrlo opasno pošto hemoterapija nije štedila zdrave ćelije u sistematskom napadu na kancerogene limfocite, tako da je sa tumorom uništavala i ono malo imunoloških mehanizama odbrane koje drug limfom nije već bio popalio i porušio. To je značilo da postoji stvarni rizik da negdje pokupim gripu ili kakvu sličnu bezazlenštinu i crknem u najgorim mukama. Što bi, je li, bilo prilično glupo. Osim što se po još hrane moralo izaći po svaku cijenu, jer bi bilo još gluplje da sam umro od biblijske gladi što mi je nemilosrdno razdirala drob.

Izlazio bih onako u pidžami, ogrnut jaknom, sa bijelom bolničkom maskom na licu i vunenom kapom navučenom do nosa, strčao bih do ulice i gledao da ubodem kakav sendvič u bakalnici kod stare Grkinje, ili doner malo niže niz ulicu ako nije padao snijeg. Kako je terapija odmicala i topila ono malo mišića što sam imao, znalo bi mi se desiti da krenem pretrčati prometnu Ismanigerstrasse a da se od čitavog tijela pomjeri samo glava, dok bi noge i ostatak mene nastavili usporenim pokretima u stilu “haj ti, eto nas.” Tako sam dugoj listi rizika kojima sam se izlagao zbog svoje alavosti dodavao i sasvim realnu mogućnost da me satare auto dok prelazim ulicu. Ništa od toga me nije obeshrabrivalo, naprotiv. U glavi su mi odzvanjale riječi dr. Peschla pa sam na svaki zalogaj gledao kao na nesebičan doprinos u borbi protiv sopstvenog raka. Jeo je on mene, jeo sam ja jedući njega, pa ko koga nadjede.

Posjete svojih najmilijih sam često i beskrupulozno iskorištavao da me vode u neki od obližnjih restorana gdje bih temeljito pustošio jelovnike dok bi se oni raspitivali o napretku terapije. Naročito sam volio malu tratoriju na Wiener Platzu, ljupkom trgiću stotinjak metara od bolnice. Ristorante Celebrita je imao tek pet-šest stolova (posao im je cvjetao od proljeća do jeseni kad bi iznosili još desetak stolova na trg) i najbolji entrecote odrezak u Evropi. Kad nije bilo nikoga da mi pravi društvo, otišao bih sâm. Jednom sam se tako iskrao netom nakon vizite, nabrzinu sam se obukao u “civilnu odjeću”, stavio masku i izšunjao se dok je bulumenta doktora i stažista žamorila u susjednoj sobi. Kasno je popodne bilo, napolju je padao snijeg, u restoranu je bilo toplo i prijatno, zidne svjetiljke su rasipale prigušeno svjetlo po kockastim stolnjacima a negdje iza malog šanka Mario Lanza je tulio Una furtima lacrima. Ušao sam zadihan (tada mi je već i hodanje predstavljalo ozbiljan napor), sjeo za jedini prazan sto i tako uspuhan naručio čašu crnog vina i svoj omiljeni odrezak, potpuno nesvjestan prestravljenih pogleda ostalih gostiju. Nakon što mi je donijela naručeni merlot, konobarica, mlada kćerka vlasnika restorana koja je pomagal ocu poslije nastave, diskretno mi je pokazala ka vratu iz kojeg je, ispod kragne, virio svežanj katetera i tuba na koje su mi kačili drip sa citostaticima. Neki od njih su još bili krvavi, naročito jedan koji očigledno nije bio dobro zatvoren pa je načinio poveliku krvavu fleku na kragni. Pobjegao ispod noža, reklo bi se kod nas. Elem, podigao sam kragnu od jakne, gurnuo svoju malu, krvavu, plastičnu hobotnicu dublje pod košulju, poluglasno se izvinio gostima za susjednim stolom i polegao po mesu. Da, tih dana sam vrlo jasno razaznavao važno od nevažnog.

A danas, devet godina kasnije, dok mrljam nekakvu bliđuhnu salatu od rukole na pauzi za ručak i na klupama ispod Bruklinskog mosta posmatram armiju bezvoljnika sličnih meni kako žvaću svoje bezglutenske popare i kelj na dvjesta načina, naviru sjećanja o tim slavnim danima divljačke, neutažive gladi koja mi je prokrčila put do ozdravljenja. Rak se povukao pred apetitom dostojnim legendarnog Muste, nisam se obrukao. U godinama što će uslijediti iščezao je i apetit, ne sjećam se više kako i kada. Važno je da sam ozdravio, je li.

Pauza za ručak iza mene, penjem se liftom u kancelarijski rudnik da iskopam dnevnu rak1normu mraka, a iz izmaglice poluzaboravljenih detalja iskoči jedan emajlirani plavi lonac sa crvenim tufnama i uz veselu zveku bijelog poklopca uskoči u ovu pričicu: ostaće zabilježeno da mi je mati jednom na moje višednevno insistiranje poslala lonac kuhanog graha iz Prijedora u Minhen. Autobusom. Ako ne vjerujete, eno Emira živa pa nek vam kaže, on je išao po torbu na autobusku stanicu.

Abaz

Moraš ga presamititi da izađe sva nečist, dobacio je stari Pakistanac i nastavio učiti ispod glasa. Poslušao sam ga, svakako nisam znao šta radim. Nikad prije nisam gasulio nikoga. Učinio sam to nježno, da ne ozlijedim rane na leđima nastale od dugotrajnog ležanja. Karcinom pluća ga je patio mjesecima prije nego što se konačno predao. Kupao sam ga kao dijete, sa ljubavlju i pažnjom. Voda pomiješana sa sapunom je nečujno oticala niz dno metalnog korita i nestajala negdje ispod kamenog postolja.

Žubori Puharska i negdje u krošnjama mladih hrastova guguće grlica, a nas dvojica ležimo na leđima u visokoj travi iza Harine kuće i gledamo kako bijeli tragovi aviona sijeku plavetnilo neba iznad nas. Ja sam dječarac od nepunih šest, on četrnaest godina stariji, samo što je došao iz vojske.

– E vidiš, onaj ide za Australiju.
– Kako znaš da će tamo?
– Znam fino. Svaki dan u pola jedan popodne on ti uzleti iz Beča i prođe ovuda i pravac Turska, Iran, pa tamo skroz do Malezije. I ja ću s njim.
– A što ćeš u Maleziji?
– Ma neću u Maleziju, jesi i ti… Tu se odmorimo, napuni gorivo i onda u Australiju, kod Refik i Džemala.
– Pa šta ću ja kad ti odeš? Ko će me paziti?
– Ih, vidi, ga tolika momčina a plače. Doću ja, to samo da vidim kako je kod njih, da malo gujca vidi puta.
– Hoš se stvarno odmah vratiti?
– Ma hoću, kad ti kažem. Doći, nego šta, i donijeću ti koalu i bumerang.
– Ih, koalu i bumerang!!! A šta je bumerang?
– Bumerang ti je ovako od drveta ko polukrug…

Priča mi o Aboridžinima, kako love kengure bumerangom, trče goli crvenom pustinjom i sviraju didžeridu, gledamo nebo i žvaćemo ljutike, ja mu se gnijezdim u zagrljaju i sretan sam što će neće ostajati tamo na kraju svijeta.

Nije se vratio. Srešćemo se 15 godina kasnije kao odrasli ljudi u Aucklandu. Povučen i tih, živio je samotnjački. Jednom dok smo šutke farbali plafon u nekoj staroj kući u Clendon Road 73  izletilo mi je, ne znam ni sam otkud:

– Još si mi dužan onaj bumerang, jel se sjećaš?
– Ko da je juče bilo.

Nastavio je da farba u tišini, preciznim pokretima je slagao štraftu za štraftom bijele preko žućkastog stropa. Sićušne kapi farbe su frcale sa valjka, u zraku se sušile i finom bijelom prašinom posipale njegovo neobrijano lice. Nije mario, samo bi pokatkad rukavom otrao usta, vratio cigaru i nastavio sa poslom.  I ja sam se vratio svom ćošku. Tek dosta kasnije, kad smo se već počeli spremati da idemo kući, nakon što je razređivačem saprao valjak i četke i alat spremio u kombi, zapalio je novi cigar i digao pogled ka nebu išaranom avionskim tragovima.

– Šta ćeš, ko da sam ja znao da će ovako ispasti. Takav grah pao.

Posušio sam svaku kap i spustio mu ruke niz pomodrjelo tijelo. Šta sad, pogledao sam ka starcu. Prišao je i pomogao mi da ga položimo na ćefin, ne prestajući sa melodičnom molitvom. Spretnim pokretima ga je zamotavao u bijelo platno. Mirisalo je na kamfor. Ja sam pridržavao gdje bi mi rekao. Prije nego ćemo završiti, ispod pokrova se ukazala lijeva ruka. Na kažiprstu i domalom prstu su mu bile ispucale jagodice. Čitav život je kuburio sa ekcemom. Stari Pakistanac je vratio ruku pod ćefin, čvrsto obmotao platno oko tijela i učvrstio ga jednostavnim čvorom. Pogledao sam svoje napukle jagodice. Kažu da sa stričevima i tetkama dijelimo više od 25% gena. Ja sa svojima samo one najvažnije.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s