Bilo je to početkom oktobra 1982. Bezbrižni ljetnji dani ispunjeni pustolovinama družine iz Mrakovačke ulice, poderanim koljenima, kupanjem na Sani, grajom i smijehom, šnitama paštete i eurokrema, izmišljanjem alibija kako bi se izbjegli zasluženi degeneci i drugim oblicima izgradnje zdravog socijalističkog duha, ustupili su mjesto miholjskom ljetu, nestrpljivom vrpoljenju u išaranim školskim klupama, nagađanju ko je kome simpatija u leksikonu i u mom slučaju opsesivnom čitanju stripova ili “romana” kako smo ih iz nekog razloga zvali. U mom šarenom kraljevstvu dani su proticali oivičeni dosadnom školom i avanturama junaka Stripoteke, Alana Forda, Zlatne serije i Lun Magnus stripa.

Stvarnost odraslih me nije previše zanimala, pa sam bio otprilike na nivou beslovesnog govečeta po pitanju znanja o ekonomskoj krizi kroz koju je prolazila Jugoslavija. Načuo bih nešto tokom šahovskih turnira koji su obično počinjali u predvečerje u našoj verandi i trajali do duboko u noć, obilno podmazivani Nenadovom rakijom što se služila u posebnim staklenim bokalićima sa cvjetnim motivima. Otac, stric Hasan, Nenad i komšija Sulejman sve su češće uobičajenom asortimanu psovki koji je uključivao svece i božanstva različitih denominacija, solarni sistem i organsku materiju poput kolja, krvi i zrnja, dodavali meni nejasne pojmove poput stabilizacije, MMF kredita i redukcije. U ovim izlivima proleterskog nezadovoljstva često bi ispod glasa u seksualnom kontekstu pomenuli i Milku Planinc, tadašnju predsjednicu Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije, jer je ona valjda bila odgovorna za mjere štednje koje su ispraznile prodavnice od osnovnih namirnica i udarile na standard radnih ljudi i građana.

Mene se sve to skupa nije baš previše ticalo, osim što me je mati sada već redovno slala da sa desetinama odraslih i druge djece satima čekam u redovima za ulje, kafu i kruh kad bi ove namirnice došle u neku od obližnjih prodavnica. Nije mi bilo krivo, jer je to značilo da ću dobiti očev Pony bicikl na tih par sati i izbjeći štokakve sitne poslove kojima mi je mati obično remetila dragocjeno besposličaranje. Tako i taj dan.

Subota je bila, mati je još kunjala po povratku iz treće smjene, otac je odvezao voz negdje prema Kardeljevu, a nama ranom zorom stigao ugalj naručen još proljetos preko sindikata. Plavi FAP je istovario tri tone kamengradskog ćumura pred garažu i uz brektanje i škripanje prazne prikolice sprašio niz ulicu ostavljajući trag od crne prašine. Njegov odlazak označio je početak trke sa vremenom da se ugalj ubaci u suho prije nego što padne kiša.

Mati je onako bunovna otišla da moli Nenada, njegove sinove Miću i Mlađu, i komšiju Seada da pomognu, sebi u njedra psujući i ugalj što je baš morao doći kad nema Šefika, a nisu neokrznuti ostali ni rečeni otac i još neke osobe iz njegovog preduzeća, kao i određeni članovi njihovih porodica koji su stradali ni krivi ni dužni u toj navali umora, brige i bijesa. Ja sam taman gledao gdje da šmugnem kad me je mati viknula da odem do Tešinća da kupim kruha. Ih, nek i mene sunce jednom obasja! Hem ne moram utovarati, hem bicikl! Dok kruh stigne, pa dok ja dođem na red, u to će komšije završiti sa poslom a mati će skuhati ručak. U najgorem slučaju će me zapasti da pometem dvorište, što je mila majka kako sam mogao proći.

Put pod noge! Jurio sam kao vjetar ka Tešinću zamišljajući da vozim “Emzejca” Sutke Garibovića. Moja mašta tada nije ozbiljno registrovala trkaće motore, ni teške Harley Davidsone, već je na tronu mojih sanjarija o karijeri u motociklizmu neprikosnoveno vladala Sutkina crvena mašina sa kojom je ovaj mangup iz komšiluka svako malo znao progrmiti kroz ulicu uz bezgranično divljenje nas dječurlije i otrovne kletve moje nane Nazife. Iako sa svojih deset godina nisam još mogao sjesti na sic kako treba, nego sam pedalao “sa strane”, u krivine sam ulazio kao Valentino Rossi. Do Tešinća mi nije trebalo ni devet minuta.

Za neupućene, Tešinć je bio nešto nalik na mali trg, ustvari jedna ipsilon raskrsnica na kojoj se glavna ulica koja je spajala gradski centar sa sjevernim predgrađima račvala u dvije velike ulice, jednu što je vodila ka Gornjoj Puharskoj, sa koje se odvajao i moj sokak, i drugu prema našoj školi “Mile Rajlić”, bolnici i Partizanskom groblju. Ime Tešinć dolazilo je od stare prijedorske porodice Tešanić, čija je velika kuća dominirala trgićem. U prizemlju te dvospratnice, izgrađene još za vladavine cara Franje Josifa, bila je prodavnica, do čijih ulaznih vrata je stajao ustakljen pano sa posterima najnovijih filmova koji su igrali u kinima “Radnik” i “Mrakovica”. Grozd malih radnji načičkanih oko tog centra naših svjetova sačinjavale su još i Esina slastičarna, Vejsilova obućarska radnja, Hilmijina ćevabdžinica, mesnica, brijačka radnja starog majstora Ilije, kafana “Kod Tri Lipe,” Žitoprometova pekara i odmah niže nje, meni daleko najbitnije prodavnice: kiosci “Oslobođenja” i “Borbe” sa novinama, magazinima, stripovima i raznim sitnicama.

Ja sam vrlo rijetko kupovao stripove, uglavnom bih čekao da novije brojeve koji su me zanimali kupi neko od imućnije djece pa bih se mijenjao. Svako ko je čitao stripove zna da je postojala čitava siva ekonomija među ljubiteljima ove umjetnosti, a da se vrijednost stripa zasnivala na datumu izlaska, očuvanosti, kvaliteti priče i crteža, ali, prije svega, na važnosti određenog broja za kolekciju. Ako je neko skupljao Alana Forda, recimo, za broj koji fali pasioniranom sakupljaču moglo se dobiti i desetak Zlatnih serija i nekoliko Stripoteka pride. U rijetkim prilikama kad bih nekim čudom došao do para, obično tako što bih od matere sakrio neki dinar od milošte kakvog izdašnog gosta ili otkinuo od usta ne kupivši sendvič u školi, trčao sam na “Borbin” kiosk, kod čika Hekte. Za mene on je bio kao kakav dobroćudan duh neobrijanog, nasmiješenog lica čija bi se ruka ukazala iz mraka unutrašnjosti kioska da uzme novac ili pruži traženu publikaciju (tek ću se godinama kasnije u Lušci Palanci, gdje smo prijateljevali i dijelili izbjegličke dane, uvjeriti da je to drago lice zajedno sa glavom bilo zaista nasađeno na debeljuškasto tijelo živa čovjeka). Čika Hekto je bio dobar čovjek a ja sam to znao zato što me je puštao da prelistam i pomirišem nove brojeve za kojima sam žudio i ako nisam imao para da kupim. Zato je kod mene i većine moje raje vrijedilo pravilo “uvijek Borba, nikad Oslobođenje”.

Elem, da se vratimo na predmetni događaj. Stuštio sam se tako na svom zelenom motoru na nožni pogon do Tešinća, sa 25 zveckavih dinara u džepu i majčinim uputama u zvrndavoj glavi: “Uzmi dva polubijela i pet kifli, biće to dosta.” Ispred prazne, zatvorene pekare se već bio uhvatio vijugav red koji je završavao dvadesetak metara niže, kod Hektinog kioska. Kamion sa kruhom nije još bio stigao. Parkirao sam bicikl u travuljinu između dva kioska i zauzeo mjesto u redu iza visoka, suhonjava čovjeka sa ogromnim ušima obraslim čekinjavim, crnim dlakama. Ta dva uha, ko dvije papuče, sprečavala su preveliku kožnu šapku da sklizne sa kumašinova čela i prekrije mu oči i krompirast nos. Pokušavao sam da skrenem pogled, da ne blejim i ne zaradim kakvu šljagu, stiskao pare u znojnom dlanu i istezao vrat ne bi li prepoznao nekoga ispred sebe. Na moju nesreću, kako će se ispostaviti, nije bilo nikoga od raje. Minute su se nizale, red se već bio protegao do mesnice, ušati druškan je nekoj ženi ispred sebe pričao kako su mu te godine šljive rodile ko nikad do tad, da je ispekao trista litara rakije, da je rad prodati ako ona zna koga, a meni se plakalo od dosade. U to se iz kioska začu poznat, hrapav glas.

“Đe si ti mali. Jesi to došo da vidiš je li stigao?”

Kako sam stojao tačno ispred Hektinog prozorčeta, mora da je mislio da sam svratio do njega. Ili je stari hajduk znao šta me kopka. Mislim, nije mu bilo teško znati kad sam u zadnje vrijeme dolazio po tri-četiri puta na dan sa istim pitanjem. “Jel došao, čika Hekto? “Nije sine, rekli su da će sutra.” “Dobro, doću ja sutra.” I tako danima. Radilo se o trećem, posljednjem nastavku triptiha u kojem Zagor, darkvudski Duh sa sjekirom, skupa sa svojim prijateljem i pomagačem Čikom prelazi u paralelni svijet utvara i zlih bogova i bori se na strani dobra lišen svojih jedinstvenih vještina i ogromne snage. Ne samo da je to bio prvi put da Zagorove avanture presele u svijet fantazije, nego u drugom nastavku (sa vjerovatno najboljim naslovom u serijalu o Zagoru – “Na krilima noći”) Duh sa sjekirom gine. Hej, glavni junak jednog romana gine! I to na stranici na čijem dnu piše “nastavlja se”. Pa ti ne poludi!

Od trenutka kad sam stao u red borio sam se sa iskušenjem da pogledam u pravcu izloga gdje Hekto obično stavlja novopridošle brojeve Zlatne serije. Ali sada kad je on prvi pitao, ja sam morao odgovoriti, šta ću.

“Dobar dan, čika Hekto. Jel došao?” Bio je to moj glas, ali bih se zakleo da je neko drugi progovorio iz mene, jer sam ja šutio kao zaliven i gledao svoja posla.

Umjesto odgovora, kroz prozorčić se pomolila ispružena Hektina ruka u kojoj se nalazio neotvoren roman znakovitog naslova – “Horde zla” (po kojem će jedna druga skupina kasnije dobiti ime i zaštitni znak). Na naslovnici se Zagor u nekoj mračnoj, apokaliptičnoj pustinji borio protiv armije skeleta naoružanih kosama. Bio je živ! Naravno da je bio živ, što si glup, rekao bih ja sebi da sam samo imao koju godinu više. Ali nisam. Okreni se i broji ušne dlake u susjeda sa šapkom, rekao bih ja sebi da sam znao gdje mi je glava. Ali nisam. Miris rezanog papira i svježeg mastila bio je jači. Oh, taj miris nečitanog romana, braćo slatka! Ako je ikad išta ljepše u životu mirisialo, ovdje me sjecite.

Šta se zbilo u narednih sat vremena ja blage veze nemam, vjerujte mi na riječ. Mislim, znam šta se desilo sa Zagorom i Čikom. Dobro je, naravno, pobijedilo zlo i njih dvojica su se vratili u naš svijet i nastavili svoju idiličnu bromansu u Darkvudskoj šumi. No, šta se dešavalo oko mene u stvarnosti Tešinća, reda za kruh i stabilizacije Milke Planinc, ja vam ne bih znao reći. Znam samo da sam se, nakon što sam prošitao i zadnju stranicu i sklopio korice stripa, prenuo kao iz kakvog bunila i vidio da oko mene nema nikoga, da je pekara ponovo prazna, da je Hekto otišao na pauzu, a da u džepu imam samo dva od 25 dinara koliko sam ponio. Neki su ljudi kasnije pričali da je, dok sam ja sjedio kod svog bicikla i čitao roman, stigao kamion sa vrućim kruhom, da je do zadnje vekne razgrabljen za manje od petnaest minuta, da su se dvije žene iz Suljanović sokaka počupale za kose oko nekih kifli, i da su prodavačice zaprijetile da će drugi put zvati policiju da reguliše red ispred pekare. Ali ja to ništa nisam ni vidio ni čuo, meni se ništa od toga nije desilo. U mom svijetu, ja sam stajao usamljen u mračnoj, apokaliptičnoj pustinji Tešinća sa romanom u ruci, ošamućen i bez ideje šta da radim.

Pravo otrježnjenje se primicalo iz pravca ulice Slavka Rodića u vidu moje zajapurene matere, koju su, mogao bih se zakleti, pratili olujni oblaci prošarani Odinovim munjama. Noge su mi se odsjekle i pobjegle iza pekare.

“Đe kruh?” procijedila je Esma tarući garave ruke o haljinu. Negdje na predzadnjoj stranici romana Zagor i Čiko su se povukli dublje u Darkvudsku šumu.

Oborio sam glavu i zapiljio se u strip u rukama, nadajući se potajno da je ovo sve ipak samo san i da će se roman pretvoriti u kesu sa dvije vekne polubijelog i pet kifli. Jok. Mati me i dalje krvoločno strijeljala upitnim pogledom.

“Marš kući, nesrećo jedna, i stisni pa izađi iz sobe. Platićeš mi krvavo, nek znaš, upamtićeš današnji dan!”

U magnovenju sam se popeo na bicikl, ostavio mater i Tešinć iza sebe i nekako se dovezao do kuće. Ugalj je bio unesen a dvorište pometeno. Komšije su već bile otišle kućama. Na šporetu se hladio grašak. Ušao sam u svoju sobu, uredno složio roman u kolekciju i počeo razmišljati kome ću šta od dragocjenosti ostaviti kad me Esma ubije.

Čuo sam je kad je došla, dugo je nešto lupala po kuhinji, čulo se posuđe, vrata od rerne, česma, opet rerna, a potom je sve utihnulo. Proveo sam sate u grobnoj tišini, osluškujući. Negdje u predvečerje čula su se ulazna vrata, mati se vratila. To je to, mislio sam, halalite drugovi i familijo, ja vam sada mrem. Međutim, kvaka na vratima moje sobe nije se pomjerila. Opet tišina. Dobro je, preživjeću, ponadao sam se. (Kasnije ću saznati da je mati od komšinice Ljube uzajmila sira i brašna, i onako umorna od treće smjene, utovaranja uglja i kuhanja ručka, razvila dvije velike sirnice i odnijela Nenadovima i Seadu, kao znak zahvalnosti za pomoć. Vratila se i stropoštala na kauč.)

Sati su prošli, gust mrak je bio prekrio Mrakovačku ulicu i ispunio moju sobu, samo je ispod vrata sijala tanka traka od svjetlosti iz hodnika. Pokušavao sam da zaspem, ali nije išlo. Nisam mogao od gladi. U to su se začula vrata spavaće sobe, mati je bila budna.

“Mamaaaaa,” zavikao sam. “Ja sam gladan!”

Odgovor je uslijedio istog trenutka.

“Jedi roman, jebo li ti roman onog tvog Šefika koji te nauči čitati! Još ćeš ti meni iskihati ovu današnju sramotu!”

Zalupila je vrata spavaće sobe i ugasila svjetlo, kuća je utonula u potpuni mrak. Ušutio sam se ispod deke i probao zaspati, ali crijeva su mi krčala tako glasno da se čulo do nanine kuće. Izdržao sam nekih dvadesetak minuta, a onda se na prstima iskrao do kuhinje. Ako ću da ginem, da ne ginem gladan. U mraku se nazirao sto, pod rukom sam osjetio glatku mušemu i na njoj dva tanjira. U jednom komad sirnice, a u drugom grašak. Kraj tanjira kifla (nikad mi nije rekla kako je do nje došla). Sve sam pojeo u slast i zaspao dubokim, dječačkim snom, siguran da mi nikakve horde zla ne mogu ništa dok nadamnom bdije moja dobra mater.

 

***

p.s. Nedugo nakon ovog incidenta, kolekciju Zagorovih romana sam zamijenio za druge stripove, uglavnom Alan Fordove koji su mi falili. Od tada sam ga čitao sporadično ali mu se nikada nisam istinski vratio.

p.s.s. Fadil Ališić Hekto se iz izbjeglištva vratio u Prijedor i nastavio da radi u kiosku u centru grada, gdje je napravljena ova fotografija. Na njoj se Hekto vidi jasnije nego što smo ga mi djeca mogli nazrijeti kada je radio na Tešinću. Valjda je danas takva gradnja, a i mi smo bili manji. Umro je prije par godina. Hvala Amiru Karadžiću na ovoj fotografiji.

p.s.s. s. Hvala Bekimu Jusufiju na dragocjenoj fotografiji Hektinog i kioska “Oslobođenja” koja se može vidjeti na početku teksta. U gornjem lijevom uglu se vidi krajičak krova Žitoprometove pekare. Iako je slikana dosta prije događaja opisanih u ovoj priči (ja se ne sjećam ruševne kuće u pozadini), ova fotografija mi je neizmjerno draga i vrijedna. Danas na ovom mjestu stoji novoizgrađena zgrada u tranzicijskom stilu, a umjesto kioska i pekare rade kafić i dvije kladionice.