Sudan Kuba, Trgoprodaja

stadion

Kakav Old Traford, kakvi bakrači. Stadion fudbalskog kluba “Trgoprodaja” bio je istinski teatar snova za sve nas hapce što smo odrastali na potezu od Tešinća do prvih kuća Gornje Puharske. Tu sam gledao svoju prvu utakmicu uživo, divio se paradama Dževada Delkića (koji će mi par godina kasnije krvnički zavrnuti uši kad sam mu ledenom grudvom pogodio šoferšajbu dok je prolazio kraj škole), i čudom se čudio zašto se starije komšije ushićuju Ramizovim zakrivljenim loptama i zovu ih “suhi list”.

Zaigrati “na male” ili penala “u romane” na travnjaku stadiona obično je zahtijevalo višemjesečni staž stražara koji bi motrio hoće li naići Dajdža i uz psovke i galamu nas rastjerati kao piliće. Eniz Kandžić – Dajdža bio je inače trener svih mladjih ekipa FK “Trgoprodaja”, kuća mu je bila odmah uz stadion, a o “zelenom tepihu” se brinuo sa takvim fanatizmom kao da je u najmanju ruku bio njegovo rodjeno vlasništvo na kojem je svakog vikenda igrala Barselona. Trebalo je da prodju godine da shvatim kako nas je Dajdža ustvari puštao da igramo, posmatrao naše tekme pušeći podbočen na ogradu, ocjenjivao ko je dovoljno talentovan da bude regrutovan u pionire, i da bi zagalamio tek kad bi se na mjestu gdje smo se tutnjali trava počela utabavati i gubiti boju.

Mene nikad nije izabrao. A nije da se nisam trudio. Strpljivo sam odradjivao svoje stražarske smjene, sa smrtnom ozbiljnošću ulazio kad bi me stariji zovnuli da zamijenim nekog od iznemoglih pušača pred kraj utakmice, po najvećem zvizdanu dolazio da satima vjezbam šut na prazan gol pred desetinama hiljada oduševljenih navijača čiji je huk skandiranja odzvanjao mojom maštom, sa bogobojaznom pažljivošću pazio na prve i jedine “Adidasove” kopačke koje sam izmolio od matere i u njima išao do stadiona isključivo travom i grabama pored ceste da ne izližem krampone, kriomice pogledao na Dajdžinu kuću kad se zalomi da postignem gol da vidim klima li slučajno sa odobravanjem naslonjen na tarabe… Džaba. Uzalud sav trud, uzalud kopačke, fudbalka i nebrojene modrice na cjevanicama kad za fudbal nisam imao talenta ni koliko Armin, Marinko ili Amko, a kamoli Sudan Kuba.

Sabahudin Kuburaš Sudan i nije bio iz naseg komšiluka, nego iz Donje Puharske, ali je često znao doći na stadion sa rajom iz svoje mahale i ubiti u nama svaki san o fudbalskoj karijeri. Braće Kuburaša bilo je pet, koliko se sjećam, i svaki je uz ime ili nadimak nosio i taj egzotični nastavak “Kuba”. Bili su  nadaleko poznati kao raja sa kojom se ne treba kačiti, a ta reputacija bila je plaćena mnogobrojnim marisanama i, kod starije braće, pokojim godišnjim odmorom u bajboku. I Sudan se vec bio iskalio u školskim tučama sa snagatorima za glavu većim od sebe, ali na terenu stadiona FK “Trgoprodaja” njegova reputacija nedodirljivog dolazila je iz jedne druge vrste snage.

Svaki jadnik koga bi zapalo da igra “flastera” na Sudanu (a mene je to nekako redovno zapadalo) neizbježno bi doživljavao čudnu mješavinu divljenja i mržnje dok je protiv svoje volje lebdio u pogrešnom pravcu, daleko od Sudana i lopte u njegovim nogama, nošen inercijom pokrenutom neobjašnjivim driblinzima, trikovima i gipkim pokretima tijela. Šta nam je samo radio, majko mila. Onizak, trunku pogrbljen, pomalo krivih nogu, brz i pokretan, neuhvatljiv, po kretnjama i kontroli lopte ličio je na argentinskog čarobnjaka koji će se roditi deceniju i po kasnije. Golmanima su topovska djulad ispaljena Sudanovim “startaskama” nemilosrdno uništavala svaku mrvu samopouzdanja. Ko god bi imao nesreću da se zadesi na golu protiv ekipe u kojoj bi Sudan igrao kasnije bi dugo šutio, utučen i mrzovoljan, a mi ostali bi ga za utjehu u tišini pustili da prvi pije vode sa Safetove pumpe, što je inače bila privilegija čuvana za najboljeg strijelca.

Dajdža ga je nekoliko puta pokušao regrutovati za “Trgoprodaju”, ali je i njemu bilo jasno da Sudana zovu malo bolje podšišani travnjaci. Vrlo rano je počeo igrati za pionire OFK “Prijedor”, a nedugo potom i za juniore FK “Rudar Ljubija”, najjačeg prijedorskog kluba koji se takmičio u Drugoj saveznoj ligi Jugoslavije. I dok smo mi stadion počeli sve češće koristiti u noćnim satima, u svrhe koje nisu imale bas puno veze sa sportom, o Sudanovim statistikama smo čitali na sportskim stranicama “Kozarskog vjesnika.” Sabahudina Kuburaša su čekali reflektori svjetskih stadiona, u to niko nije imao nikakve sumnje.

***

Sudana su na današ nji dan, 21. augusta 1992. na Korićanskim stijenama ubili Dado Mrdja, naš bivši učitelj plesa, i njegovi saučesnici iz Interventnog voda prijedorske policije. Mislim da mu još nisu našli sve kosti, ali ne znam tačno. Mrdja je otplakao svoje pred sudijama u Hagu, odslužio tih par godina i vratio se kući u Prijedor.

Na terenu stadiona FK “Trgoprodaja”, kao spomenik divljem vremenu što je nastupilo tih godina našeg momkovanja, za koje mi se nekad čini da nikad neće okončati, stoji benzinska pumpa izgradjena u šesnaestercu. Stative su, iz ko zna kojih razloga, presadjene niže, tamo gdje prestaje parking za bagere.

sudan

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s