Nestajanje maslačaka


“Kiša već odavno bijaše isprala kosti njegovog posljednjeg druga i mnogo je snjegova palo od onoga vremena otkad Usamljenik sam spava u pećini svojih predaka, a ipak svako veče, kad suton sklopi latice rijetkih šumskih cvjetova, ris Usamljenik izlazio je pred svoju pećinu da otpjeva staru lovačku pjesmu risova i da pozdravi prvu zvijezdu, koja je javljala da je vrijeme za noćni lov. Znao je on da bi sjeni njegovih slavnih predaka, koje vječito lutaju oko pećine, bile vrlo tužne kad se ne bi sa prvom zvijezdom čula njihova stara pjesma, koja javlja početak lova.”

Branko Ćopić, “U svijetu medvjeda i leptirova”, 1940

***

Umrla je tetka Safija. Otišla je, smirila se, nečujno izdahla u zamračenoj, pretoploj sobi na petom spratu prijedorske bolnice. Ugasila se tog jedanaestog augusta jedina sestra sedmorici braće Hodžića, majka kćerci i trojici sinova, žena rahmetli Hasanu, druga mater meni. Nije se namučila, kažu. Pozlilo joj je dok je sebi spravljala večeru u čamotinji porodične kuće u Donjoj Puharskoj, stigla je hitna, dali su joj neku injekciju od koje joj nije bilo bolje, pa su se ujutro vratili po nju i odvezli je u bolnicu. Zadesio sam se u Prijedoru tih dana, dotrčao sam čim sam čuo. Bila je već u magnovenju od visoke temperature ali me prepoznala. Dežurni doktor Matijaš me ljubopitljivo gledao preko debelih naočara tražeći njene podatke:

– Mujkanović? A vi ste joj?
– Sin. Od brata.
– Da vidim… Crnalić, Dedić… Gredelj… Ješić… Kahteran… Bogati, šta vas je Muslimana ovdje, ko bi rekao da vas toliko ima u Prijedoru!? Aha, evo je, Mujkanović Safija.

Sjećanja osvježenog zapisanim crticama, smirenim tonom i preciznim jezikom nabrajao je kako visoka temperatura dolazi od nagle upale bubrega, da je njena dezorijentisanost izazvana ubrzanim stvaranjem masnih naslaga u karotidama koje krvlju napajaju dijelove mozga, kako bi po 400 godina živjeli kad bi znali kako to spriječiti, kako se tu ne može puno učiniti, da će oni dati sve od sebe… Ja sam ga slušao i nisam, samo sam zurio u nju, malenu i krhku ispod bolničkih pokrova, upalih obraza i grozničavog čela. U svojoj nemoći da učinim nešto što bi joj istinski pomoglo donio sam jastuk, par sitnica i papuče da ima u čemu otići u kupatilo, da ne mora nazuvati cipele u kojima je došla. Ne znam da li ih je ijednom obula, mislim da više nije ustala iz kreveta. Morao sam krenuti za Njujork, nešto sam promrmljao, nešto besmisleno i bespomoćno, podigao joj glavu da se napije vode, poljubio joj ruku i otišao. Umrla je treći dan.

Na dženazu su došli brat Hare iz Zagreba, i brat Huse i njegova supruga Samka iz Australije, i kćerka Minka iz Štokholma, sinovi Huzi i Nećko su doletjeli iz Melburna, a najstariji Huća iz Geteborga. Stigli su, uspjeli da je vide živu. Okupila se rodbina, ko je već mogao, i pokoji preostali komšija iz Ulice Miše Jazbeca.

I tamo po strani, uz sjajnu mesinganu džamijsku ogradu, sklanjajući se od gužve i nemilosrdnog sunca, stajala je pod maramom uplakana i moja mati Esma, Safijina jetrva. Jecala je neutješno, nad Safijom i nad nekada velikom porodicom Hodžić. Možda više od svega, plakala je nad sopstvenom sudbinom. Jer, nakon Safije, samo je ona od Hodžića ostala da živi u Prijedoru.

***

Familija koju su izrodili moj did Ibrahim i nane Nazifa brojala je jednu kćer – Safiju – i sedam sinova: Džemala, Šefika, Muharema, Refika, Huseina, Hasana i Abaza i, kako već možete zamisliti, čitav buljuk nas dječurlije, osamnaestoro za koje ja znam i vjerovatno još dvoje-troje za koje danas zna samo arhivar porodičnih tajni, strina Zerka. Najdalje što sam uspio dobaciti u površnom istraživanju porijekla naše loze je ljuta Krajina, blizu granice sa Likom. Predanje kaže da je didov čukundid u prijedorski kraj došao gonjen siromaštvom negdje sredinom 19. vijeka iz Pećigrada, iz okoline Velike Kladuše, u Matriće, zaselak Trnopolja, kapetanija Kozarac. Ne znam da u Matrićima danas ima iko od roda, uglavnom su pobijeni devedesetdruge, a mali broj preživjelih se rasuo po svijetu. Elem…

Ibrahim je šezdesetih rasprodao šta je imao u Kozarcu i kupio dobar komad zemlje na prijedorskoj periferiji, na potezu izmedju Donje i Gornje Puharske (u katastarskim knjigama to se naselje naziva Sekizovac, ali ja se ne sjećam da sam ikada čuo da neko upotrebljava to ime), Dubičkom cestom malo niže glavne prijedorske kasarne i stadiona F.K. “Trgoprodaja”. Plodnih je to bilo dvadesetak duluma uz rječicu Puharsku, crnice oivičene tukovima breze iznad kojih su stražarila dva ogromna hrasta, bacajući hlad daleko i štiteći grozd kuća od vjetra i gromova. Did je najboljim parcelama gledao da održi sinove na okupu, da svi budu u blizini, ali mu se nije dalo.

Džemal i Refik su u velikoj avanturi sprašili u Australiju čim su se zamomčili, tamo kasnih pedesetih, pa su kasnije odveli i Abaza. Refik će marljivim zalaganjem po melburnškim barovima i kockarnicama izgraditi respektabilnu karijeru profesionalnog kockara i boema, a Džemal i Abaz će preseliti na Novi Zeland i pokrenuti građevinsku firmu. Hare je za poslom otišao u Zagreb i ostavio nedovršenu kuću (na čemu smo mu mi djeca iz ulice bili beskrajno zahvalni jer smo od nje napravili neosvojivu tvrđavu koju smo dijelili samo sa golubovima, jednim gnijezdom osa i pokojom uličnom mačkom). Huse je sa porodicom preselio u stan bliže centru, tako da su kod Ibrahima sa kućama ostali samo moj otac Šefik i stric Hase. Podobro razočaran, did je ostatak zemlje rasprodao Jusufu Garibu, Nenadu Kantaru i njegovim sinovima, Franji Jordanu (čiji će sin Slavan kasnije posjeći ona dva gigantska hrasta što mu neću oprostiti dok živim), Grublješićima i inim komšijama čiji će životi ispuniti moje djetinjstvo u ulici Alije Hodžića, kasnije Mrakovačkoj. Nedugo potom je i umro.

Ipak, porodica Hodžić, i pored svoje raštkranosti po Prijedoru (a i šire) funkcionisala je kao jedan superorganizam čije smo najmlađe pipke činili mi, Ibrahimovi unuci i unuke. Meni su najbliži bili stričevići, blizanci Indira i Amir. Kuće su nam gledale jedna na drugu pa je bilo prirodno da prvom prilikom zasnujemo bandu čiji je glavni štab prenošen od brezika podno njihove bašte, preko tavana Harine kuće, do loge u koritu Puharske, malo niže Dva Hrasta. Aktivnosti našeg trijumvirata uglavnom su se svodile na hvatanje riba i rakova (Amir me naučio pecati galonom – svežeš galon špagom, baciš ga u vir, sačekaš minut pa brzim pokretom izvučeš iz vode, a iz galona te začuđeno gleda omanji klen. Iako zvuči kao prava “ribarska”, za ovu vrstu ribolova nije trebala posebna vještina, pošto je rječica vrvila ribom.) i obavezno čitanje svih vrsta stripova, te shodno tome rekonstrukciju pustolovina Iznoguda, Rahana i Komandanta Marka, osim kad bi Indira nametnula svoj plan djelovanja, koji je obično uključivao spravljanje raznolikih jela od ljutike i vezenje goblena.

Kasnije će nam se pridružiti i njihov mlađi brat Emir koji će od najmanjih nogu pokazivati sklonosti ka anarhičnim idejama (izazivanje požara u Harinoj kući prilikom eksperimentisanja sa cigaretama – godina šest) i umjetnosti (ukrašavanje jedinih farmerica crtežima amblema “Bande Sivog Sokola” – nesupješan pokušaj separatizma koji nije odmakao dalje od pomenutih amblema i trčanja oko kuće uz urlikanje imena bande – godina devet), a koje će ga koštati bezbrojnih batina (do oko godina 16).

Dok pišem ove redove, naviru sjećanja o našim dogodovštinama, smije mi se i plače kad se sjetim kako smo jednom u pustolovnoj ekspediciji uz zaledjenu Puharsku propali kroz led, ili kad smo novopridošlim susjedima Asiji i Ismetu kroz otvoren prozor napunili spavaću sobu “bombama” od blata, ljuti što su podigli ogradu preko naše tajne staze ka susjednoj ulici. Majko draga, kakve smo slavne batine tada dobili! Kad malo bolje razmislim, ja sam još i dobro prošao pošto se bilo već dobrano unoćalo kad su me našli u grožđu iza nanine kuće, pa su se otac i mati bili razmekšali od straha da mi se nije šta desilo. Elem, opet sam skrenuo.

Slikano 1971. Slijeva nadesno: Stric Hase i moj otac Šefik, iznad njih strina Zerka sa blizancima Amirom i Indirom u naručju, do nje did Ibrahim i tetka Safija, a iznad njih sviju Huzi Safijin.

Slikano 1971. Slijeva nadesno: Stric Hase i moj otac Šefik, iznad njih strina Zerka sa blizancima Amirom i Indirom u naručju, do nje did Ibrahim i tetka Safija, a iznad sviju Huzi Safijin.

Moji roditelji bili su proleteri. Otac Šefik radio je kao mašinovođa, često danima odsutan vukući ogromne teretne kompozicije od Dobove do Kardeljeva i nazad, beskrajno ponosan na funkciju dugogodišnjeg predsjednika disciplinske komisije OUR-a “Vuča vozova Prijedor”, SOUR-a ŽTO Sarajevo. Ono malo slobodnog vremena i energije ulagao je u gradnju kuće. Sve je radove uglavnom izvodio sam, mati s njim kad bi došla s posla, i komšiluk kad su se izlivale ploče i stavljao krov. U svim kasnijim godinama zajedničkog života, mati nije propuštala priliku da se podiči svojim udarničkim doprinosom pa bi često znala napomenuti da se ne zaboravi kako je ona miješala malter za hodnik ili ovu sobu, onu ostavu. Imala je i na šta biti ponosna, jer je bio istinski heroizam doći iz treće smjene u Fabrici keksa i vafla “Mira Cikota” pa se prihvatiti lopate, pijeska i cementa.

Tokom tih zahtjevnih mjeseci i godina mati me redovno nosila tetki Safiji na čuvanje. Tetka me pazila kao svoje dijete i često bi me znala i podojiti, pošto je njen sin Nedžad, Nećko, bio tek nekoliko mjeseci stariji od mene. Biće da je iz tih mojih najranijih mjeseci izvirala naša bliskost, sličnija neopipljivim nitima koje vežu dijete i majku nego pukim rodbinskim konstrukcijama.

Kasnije sam tetki Safiji išao sâm. Privlačio me žagor pune kuće, možda što sam bio jedino dijete a mati i otac uglavnom na poslu. Kod tetke Safije i tetka Hasana uvijek je bilo živo. Pošto je tetak bio vrhunski majstor sklon vicevima i podvalama, njegova garaža je konstatno bila ispunjena duhanskim dimom, grajom i smijehom; komšije i slučajni prolaznici bi se nadvijali nad njegovim poslom, davali savjete, glasno mlatarajući rukama raspravljali fudbalske rezultate i pljeskali se po slabinama zakocenjeni od Hasanovih viceva.

Nećko i ja bismo obično gledali da šmugnemo u obližnji komunalni rasadnik, pravu šumu u srcu Prijedora, gdje bi uglavnom čekali Namir, Eno, Goran, Agron i ostala bratija. Radosti i uzbuđenju te ilegale nije bilo kraja dok nas, recimo, Huzi ne bi uhvatio kako pušimo, ili dok se Huća ne bi ukazao s posla i rastjerao nas kao piliće, i, uz galamu i prijetnje da će nas prijaviti čuvaru rasadnika, potjerao kući da čuvamo njegovog sina Vedu, najnemirnije dijete na svijetu. Meni ni to nije osobito teško padalo jer je značilo da ćemo u kući prvom prilikom krišom proharlati Huzijevu kolekciju ploča, ili da će nam Minka u svojoj sobi čitati pripovjetke naglas se spremajući za ispit.

Pišem, a slike se redaju. Vidim tetka Hasana kako se smije i gladi rano osijedjele brke a tetka ga grdi zbog kakvog masnog vica, vidim Huzija kako namiguje Nećki i meni: “Nemoj da zafali koja cigara dok se ne vratim iz grada, jeste čuli vas dvojica?!”, Vedo visi naglavačke sa tetkine store, kuću uzmirišala maslenica iz rerne, na vratima moji roditelji, striko Hase i strina Zerka, Amir, Indira i Emir, gungula od ljubavi, graja od radosti. Sretna vremena.

***

Porodica Hodžić, ili ono što je od nje ostalo, prvi put se ponovo okupila 1993. godine u Oklandu, na Novom Zelandu, u izbjeglištvu na drugom kraju svijeta. Stric Hase i njegov Amir došli su iz užasa Omarske. Odvelo ih je iz kuće, uz vrisku strine Zerke, i uzaludna zapomaganja komšijama da joj spasu dijete. “Ovo vam je za ’41,” procijedio je golobradi vojnik kundakom ih tjerajući na kamion. Preživjeli iz Omarske se slažu da nije bilo strašnijeg mučenja od onog kojem su bili izloženi očevi natjerani da gledaju kako im zadrigli čuvari mlave djecu. Svih ovih godina Amir nikada nije riječi progovorio o tome šta je tamo preživio.

Nećko, Huća i stric Huse su završili u Keratermu sa hiljadama ljudi iz našeg dijela grada i okolnih naselja. Kad su ih prebacili u Trnopolje, tetka Safija je svaki dan pješačila 18 kilometara u jednom pravcu da im odnese kruha ili šta je već mogla naći od hrane. Čuvari su znali često oduzeti šta bi donijela i baciti svinjama.

U našem komšiluku, prvih dana po zauzimanju grada srpski policajci, vojnici, dobrovoljci su pobili moje drugove Damira Danicinog, Edina Muhu, Nećku Delkića, Zedu Mininog, komšije čika Latifa Muračevića, Ferida Razimovog, čika Bracu Suljanovića. Iz Omarske je stigao stravičan glas da su našeg bliskog rođaka Fikreta Harambašića, jednog od najboljih inspektora prijeratne kriminalističke policije u Prijedoru, mučili do smrti, natjeravši drugog logoraša da mu odgrize testise. Kako su komšije i rodbina pristizali u izbjegličke kampove u Resniku i Karlovcu, takve strašne vijesti bivale su češće.

Čitavi dijelovi grada i naselja gdje su živjeli pretežno Muslimani i Hrvati – Stari Grad, Kozarac, Hambarine, Rizvanovići, Bišćani, Rakovčani, Briševo… sravnjeni su sa zemljom, sve do zadnje kuće, crkve i džamije. Preko 3000 ljudi je pobijeno, među njima stotinu i dvoje djece. Hiljade, desetine hiljada života sa svim svojim snovima, nadanjima, planovima, radostima, strahovima, čežnjama, čitavi svjetovi i kosmosi, smrvljeni su u prah, zatrti.

“Ovo vam je za ’41,” odzvanjalo je mojom silovanom Mrakovačkom ulicom iz čijih su kuća i dvorišta i naših tajnih sastajališta iz korijena čupane čak i uspomene na nas. Ogromna većina, kako nas protjeranih, tako ni tadašnjih osvetnika a dojučerašnjih komšija, kolega sa posla, desnih krila iz školskog tima, nije bila rođena te ’41, niti je znala šta se tada tačno dogodilo.

Kasnije, tokom godina koje sam proveo radeći za Tribunal u Hagu, iz hiljada stranica iščitanih dokumenata i nebrojenih sati svjedočenja, i žrtava i zločinaca i nijemih svjedoka, izronila je potpuna slika o krvavoj kampanji istrebljenja nesrpskog življa iz mog zavičaja provedenoj tog ljeta 1992. Ništa što nam se dogodilo nije bilo spontano; nisu ni osveta ni “vjekovna mržnja” bile razlogom eksterminacije, kakva crna ’41, nego strateški cilj uspostavljanja etnički čiste države srpskog naroda zapadno od Drine. Mi smo se tek našli na putu izvođačima radova u projektu razdvajanja naroda.

Dovoljno je pogledati sa kakvom temeljitošću se i danas – i nakon nebrojenih suđenja za ratne zločine i mora dokaza o odgovornosti počinilaca – pristupa brisanju tragova o zajedništvu i bosanskom identitetu prostora kojem Prijedor pripada, ili zabranama obilježavanja stradanja Prijedorčana, zabranama podizanja spomenika ubijenoj djeci, progonu i pritiscima na malobrojne povratnike, pa da bude jasno kako je projekat razdvajanja naroda još vitalan a završni radovi još u toku.

Prijedor danas. Stotinu dvije ruže za stotinu dvoje djece ubijene 1992. Svakog 31. maja cvijeće na glavnom gradskom trgu podsjeća na posljedice projekta razdvajanja naroda koji u Prijedoru još uveliko traje.

Prijedor danas. Stotinu dvije ruže za stotinu dvoje djece ubijene 1992. Svakog 31. maja cvijeće na glavnom gradskom trgu podsjeća na posljedice projekta razdvajanja naroda koji u Prijedoru još uveliko traje.

***

Stric Hase umro je u Oklandu, od raka pluća. Omarsku nikad nije zaboravio ni oprostio. Tetak Hasan je skončao u Sanskom Mostu nedugo potom. Sahranjen je na groblju “Greda”, daleko od svoje voljene ulice i garaže. Prije njih, u svojim ranim šezdesetim, otišao je moj otac Šefik, a da nikada više nije vidio kuću koju je sagradio sopstvenim rukama. Tako se danas kopaju naši mrtvi. A preživjeli? Ti atomizirani ostaci porodice Hodžić danas lelulaju planetom kao otpuhnuti “padobranci” maslačka, od sjevera Švedske do juga Australije.

***

Mati se uplakana vratila sa tetkine dženaze, i dugo sjedila sa rukama u krilu u tišini velike prazne kuće. I tako do mraka. Tako i juče. I dan prije toga. I tako unedogled, gusta tmina samoće ispresijecana ponekim bljeskom posjete nekoga od rodbine ili nekadašnjih komšija. Tako je otkako se vratila našoj kući nakon očeve smrti.

Svega je bilo u tih trinaest godina, od prijetnji smrću i fizičkim nasiljem, do razbijenih prozora i verbalnih napada, policijskih intervencija koje bi se završile “dobronamjernim” savjetom: “Gospođo, stvarno ne razumijem šta radite tu, zašto ne idete živjeti sa svojim narodom?” A opet, materi najteže padaju izolacija i samoća. Na to se čovjek ne zna navići. A to je surova stvarnost ogromne većine “povratnika” u Prijedoru i širom Bosne i Hercegovine. Staračka samotinja čijim gašenjem se brišu i posljednji tragovi postojanja nekadašnjih porodica, čitavih zajednica, gradova.

I dok oni svojim predsmrtnim sedmicama života pune bolnice poput prijedorske, njihovi potomci se, kao ja iz Njujorka, sa raznih strana svijeta “opiru” ovom neumitnom nestajanju sve rjeđim ljetnjim odmorima i tlapnjama o povratku vođenim isključivo nostalgijom za nečim čega više nema. Dođemo, uglavnom provedemo te dane roštiljajući i “ganjajući papire”, gledamo da simbolički teatralno zasadimo kakvu voćku da pokažemo kako smo ozbiljni u namjeri da ne odustanemo od “svog ognjišta”. U dubini duše znamo da se naši unuci neće najesti tog voća. Odlazimo brzo nazad u svoje živote, daleko od zavičaja koji to više nije, u nadi da ćemo stići na vrijeme ako bude trebalo da donesemo pidžamu i papuče u bolnicu, da još jednom osjetimo stisak te staračke ruke, a zauzvrat dobijemo oprost. Ne može drugačije, tješimo se dok stjuardesa nudi ljekovitu čašu viskija.

A mati? Mati će dugo mahati za odlazećim autom, zadugo nakon što zamaknemo za kuću Miće Kantara stajaće naslonjena na ogradu, pogledavati niz put i brisati suze krajem marame, prije nego se vrati u samoću prazne kuće. Kao ris Usamljenik iz Ćopićeve priče, moja mati Esma, posljednji član nekada silne porodice Hodžić sa prijedorske periferije, na potezu izmedju Donje i Gornje Puharske, tamo gdje su se nekada ponosno uspravljala dva stoljetna hrasta.

maslacak

4 thoughts on “Nestajanje maslačaka

  1. Postovani g.Hodžić,
    s velikim zanimanjem pročitala sam gornji zapis o familiji Hodžić jer je moja rahmetli nana Zulejha Čaušević (rođena Hodžić) bila sestra vašeg dida rahmetli Ibrahima Hodžića.
    Moj tata Šaban Čaušević, najmlađi sin nane Zulejhe, pričo mi je o rodbini po naninoj strani i znala sam za sinove i čerku tatinog dajđe Ibrahima.
    1998. imala sam priliku upoznati Džemala, takođe sam upoznala i Haru i njegovu ženu Maricu, a jednom sredinom 90-ih kod nas na Jesenice u Sloveniji navratili su i Džemalov sin Ibrahim (ako se ne varam) i Emir.
    U glavnom da ne bi ovo previse dužila, htjela bi vam samo reči da mi je jako drago što sam pukim slučajem naletjela na ovaj vaš blog i na ovu vezu sa proslošču moje rodbine, koja če mi nadam se omogučiti da na novo otkrijem i na neki nacin učvrstim rodbinske veze.
    S postovanjem, Sabina Čaušević Blekić

    Liked by 1 person

  2. Nikada Avaz ne čitam, ali sinoć rekoh da vidim tv program i otvori mi se sama sredina, te pročitah Vaš članak. Istinski dar imate da oživite ova sjećanja. Mene kao majku troje djece sve boli dok čitam, i iako sam si rekla da o ratu više ne želim da znam, shvatam da nisam upravu. Teško je išta drugo reći, osim nastavite…

    Tihana

    Like

  3. Rasplakao si me nepoznati čovjeće….
    Iako nisam iz tih krajeva, Prijedor i sve ono što su uradili nevinim ljudima je velika bol i tuga i u mojem srcu, …
    Sjetim se i ja svaki dan svoje strae Majke, dok nas je ispračala u miru, od svoje kuće u BBrodu, mahala i dizala ona dva svoja prsta, kao ‘V’, voli vas Majka..

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s