Komšija Pegi iz susjedne ulice, što je kad smo bili djeca upao u nabujalu Puharsku propavši kroz tanku skramu naplavljenog lišća nakon što ga je Emir ubijedio da je čvrsto i da slobodno stane, preko noći je odrastao, zaposlio se u Sloveniji pa kupio kuću i zemlju više nas. Obradovalo me da ćemo biti prve komšije, baš me obradovalo. Danas izveo geometra, došli momci sa spravama i utvrdili da sam mu ušao ogradom na jednom mjestu čitav metar i po u njegovo. To još datira iz vremena mog oca i prijašnjeg vlasnika, oni su se to nešto pogodili. Sjetio sam se odmah crnih hronika i bratskih obračuna sikirama oko metra međe. Mi smo se dogovorili da ćemo drugačije, jer komšija je preči od brata.

Kad smo završili i geometri otišli, ja sam još malo stojao kraj ograde, gledao one kočiće i razmišljao o esenciji života, a onda sam primijetio da su tri kokoši preskočile ogradu i počele przniti ovu stranu travnjaka na kojoj mi sjedimo. Prokletinje, nije im dosta cijeli voćnjak. Pa sam ih ganjao dok ih nisam skolio u jedan ćošak, pohvatao i prebacio na njihovu stranu. U to je i mala Melisa donijela materi kolača da zasladi iftar.