Tužba od zla oca, revizija od gore matere

Ovaj tekst napisao sam prvog marta 2007. Četiri dana nakon presude MSP-a po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid iz mene je iskuljao gnjev. Bio sam gnjevan na sudije MSP-a zbog političkih motiva u donošenju zaključaka u presudi, ali više od sviju na ljude iz bošnjačkog vrha koji su vodili i manipulisali ovim predmetom. Ako se zanemare stilske falinke kojima tekst obiluje, i mjestimičnu nekoherentnost izazvanu bijesom, mislim da prilično precizno objašnjava moje stavove o razlozima propasti tužbe. Okolnosti pod kojima bi se podnosio zahtjev za reviziju su daleko nepovoljnije zbog proceduralnih i materijalnih razloga, predviđanja mog prijatelja Mirka Klarina o važnosti suđenja Perišiću, Šešelju i Stanišiću su se obistinila, ali u potpuno suprotnom pravcu od očekivanog, ali su do današnje noćne more oko zahtjeva za reviziju presude kao nepromjenjiva konstanta ostale dvije stvari: bjesomučna i beskrupulozna politička maniuplacija ovim sudskim procesom od strane bošnjačkog političkog vrha, te potpuno šarlatanstvo “struke” u pristupu ovom važnom predmetu. 

***

msp

Prvi je mart. Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, praznik koji ne znači ništa žiteljima Haga što promiču ispod moga prozora.  Ne znači njima ništa ni to što se događa iza stakala Tribunala, iza kojih mi gledamo Hag i kroz koje Hag ne gleda nas. I naravno da im ne znači, što bi njima značio nekakav dan nezavisnosti nekakve Bosne i Hercegovine? Imaju ti ljudi svoju državu i njene praznike. Na kraju krajeva, zašto bi Holanđane bilo briga za nekakav bosanski dan nezavisnosti kad ni sami Bosanci ne haju za njega? Ili barem većina njih. Ti mirni, hladni ljudi, Hažani, pojavljuju se u ovoj priči samo zbog toga što žive u Gradu u kojem se rodila nada o nekoj budućoj nezavisnosti naše domovine. I u kojem je umrla. A oni o tome pojma nemaju.

Dan ko dan, još sunčan i topao, treba ga provesti napolju, sa djecom, u kupovini ili u šetnji, razmišljajući o filmu od sinoć ili šansama Barselone da se provuče u naredno kolo Lige prvaka, koga je briga šta je bilo prije 15 godina! Ko se toga još sjeća? Zašto bi se neko sjećao? Dosta nam je muke i patnje koju nam tako svesrdno servira sadašnjost, zašto bi se još vraćali u neslavnu prošlost? Ionako tamo nema nišega osim staračkih suza, dječijeg vrištanja, zaklanih ljudi otvorenih očiju, silovanih curica, zapaljenih kuća, krvoločnih manijaka u zagrljaju podmuklih političara, lažova i kradljivaca, masovne psihoze i nepravde. Najviše nepravde. Nepravde je stalo u tih 15 godina koliko ne stane u tri vijeka.

Od juče me prijatelji zovu, šalju poruke tipa ‘Jesi li vidio komentar Pere Lukovića o presudi? Svaka mu čast, baš je sve rekao kako treba!’ Znam, mislim se u sebi, da je Pero rekao šta treba da se kaže, niko ko zna njegovo pisanje nije ništa drugo ni očekivao. Samo mi ne prija da čitam, slušam, gledam, razmišljam o toj presudi, zgadi mi se sve. Ne treba meni da čujem Perine misli da bih se osjećao bolje. Eto, kao, ima i neko ‘sa njihove strane’ ko se osjeća poraženo kao i mi, pa bi nam zbog toga trebalo biti bolje, šta li? Svaka Peri čast, ali ovo nema veze sa njim. Poraz u kojem je umlaćena nada o nezavisnoti Bosne i Hercegovine su Bošnjaci sami režirali. I zato mi ne može biti bolje od njegovih pametnih riječi, niti od bilo čijih. Sad je kasno.

Ali, da se razumijemo, nisam ja poražen presudom. Daleko od toga. Previše znam da bi mi mišljenje trianestoro sudija moglo promijeniti istinu o srbijanskoj i srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Mene je sramota. Sramota žrtava genocida.

Presuda Međunarodnog suda pravde je problematična po nekoliko osnova. Treba iščitati sve što o njoj pišu svjetski pravni autoriteti, pa vidjeti da je ona falična ne samo zbog iznimno visokog standarda dokazivanja učešća jedne države u genocidu počinjenom u drugoj državi, nego i zbog toga što se utvrđene činjenice u presudi ne slažu sa krajnjim zaključkom.

Prvi predsjednik Tribunala, italijanski profesor međunarodnog prava, Antonio Casese, to ovako opisuje: Prema Sudu, Srbija je bila svjesna veoma visokog rizika od akta genocida, a nije učinila ništa. Ali, Srbija nije učestvovala, utvrdio je Sud, jer “nije dokazano” da je namera da se počine akti genocida u Srebrenici “stavljena do znanja Beogradu”. To je u najmanju ruku zbunjujuća izjava. Masakr je detaljno pripremljen i dogodio se u toku šest dana (između 13. i 19. jula). Može li se vjerovati da srpske vlasti nisu imale pojma dok su se ubistva odvijala i dok je o tome izvještavano u svjetskim medijima? Djeluje daleko realnije da se vjeruje da su srpski lideri bili obavješteni šta se događa i da, i pored toga, vojna, finansijska i politička podrška Mladiću nije nikad bila obustavljena. Fundamentalni problem sa odlukom MSP jeste nerealno visok standard dokaza za nalaz da je Srbija bila zakonski saučesnik u genocidu. Nakon svega, neko može, takođe, da bude kriv za saučesništvo u zločinu zato što ga nije spriječio, pošto je imao i obavezu i moć da to uradi, i kad kroz svoje nečinjenje odlučno doprinosi stvaranju uslova koji omogućavaju da se zločin dogodi. Odluka Suda, prema tome, pokušava da istovremeno trči zajedno sa zecom i lovi sa lovcima i lovačkim psima.’

Ima toga još. Ne može se čovjek oteti razmišljanju da je jaz između obrazloženja i zaključka rezultat političkog pritiska. Svjesne su vrle sudije situacije u kojoj je Srbija izgubila Crnu Goru, uskoro ode i Kosovo, valja predati Mladića – nije teško zaključiti da je ovakva presuda bila viđena kao opasnost od dodatnog frustriranja Srbije koja ‘međunarodnoj zajednici’ nije pretjerano trebala. A ako i nisu bile do kraja svjesne, ne sumnjam da im je to detaljno pojasnio neki od Solaninih emisara.

Mirko Klarin, direktor agencije SENSE piše da je presuda došla prerano za Bosnu i Hercegovinu. ‘Zvuči možda paradoksalno ali se može reči da je rasplet ovog spora, pokrenutog još u martu 1993. godine, došao donekle preuranjeno za bosansko-hercegovačku stranu. Naime, u Tribunalu tek predstoje tri suđenja bivšim zvaničnicima Srbije – načelniku Generalštaba VJ Momčilu Perišiću, šefovima tajne policije Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, i lideru srpskih radikala i “četnika” Vojislavu Šešelju. Ta tri suđenja trebalo bi da u punoj meri rasvetle ulogu Vojske Jugoslavije i srpskih policijskih, paravojnih i dobrovoljačkih jedinica u ratu u Bosni i Hercegovini,’ kaže Klarin.

Međutim, nije sama presuda ubila san o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. To su učinili Bošnjaci. Tačnije, bošnjački lideri koji su od tog 1. marta u rukama držali ključeve sudbine naše zemlje.

Na stranu činjenica da je genocid počinjen u Bosni i Hercegovini preliminarno anuliran Izetbegovićevim priznavanjem Republike Srpske a definitivno poništen pristankom da u organima vlasti sjede oni koji su ga počinili (razni Krajišnici, Ostojići i ini ideolozi i provoditelji genocida). Tu je bio kraj priče o genocidu kao faktoru koji treba da utiče na razvoj političkih i društvenih odnosa unutar Bosne i Hercegovine. Tada je genocid poništen kao politički relevantna činjenica i sve što je došlo poslije bilo je samo pitanje vremena. A poništili ga Bošnjaci. Ne Srbi, ne Ameri, ne Rusi, nego Bošnjaci. Ali, o tome ćemo neki drugi put.

Na stranu i gorka istina da ‘bošnjačka intelektualna zajednica’, ta jadna gomila estradnih ‘istraživača i naučnika’nije od rata naovamo polučila NITI JEDNU relevantnu studiju o genocidu počinjenom u Bosni i Hercegovini. Nijednu! A mi se pitamo kako je moguće da agenti BiH u Hagu ustvrde da je u Prijedoru ubijeno 20 000 ljudi. Pa ih ismiju i sudije i srbijanski tim. Smail Čekić, uvaženi partijski komesar zadužen za ‘pitanje genocida’, gospodar arhiva i svjedočanstava o počinjenom zločinu, teatralno dere presudu Međunarodnog suda kao Deen majicu sa likom Senada Avdića onomad u Akvi. Kao, eto, to je strašna nepravda i potvrda naklonjenosti međunarodne zajednice Srbima i blablabla i vražija mater! Dragi Smaile, ti si svojim (ne)radom kumovao takvoj presudi!

Na stranu i to da je presuda ustvari osudila Srbiju za oba zločina koje tretira Konvencija o genocidu. Jer, puni naziv dokumenta na koji smo se pozivali kada smo sastavljali tužbu je ‘Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida’. Srbija je proglašena krivom po oba osnova, i za nesprečavanje i za nekažnjavanje genocida. ‘Presuda koju je u ponedeljak 26. februara 2007. Međunarodni sud pravde izrekao u sporu “Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore” je najteža osuda jedne države u šezdesetogodišnjoj istoriji najvišeg pravosudnog organa UN koji presuđuje u sporovima između država,’ piše New York Times.

Ali, kome je do toga kad su te tamo sudije rekle da Srbija nije kriva za genocid i kad nam neće ništa platiti! Srbi slave, mi pognute glave, po ko zna koji put, napuštamo teren dok nam razgoropađeni četnici tuku nezaštićene navijače! Drugo poluvrijeme, majku im jebem! To hoćemo!! Da im naplatimo dug! Dokle više nepravdu trpiti?!

Ili ćemo bježati odavde, jer ovdje očigledno nema kruha ni za nas ni za našu djecu? Mrak, crna rupa. Opet su nas izdali stranci. Odaslana je poruka da se genocid isplati, da može proći nekažnjeno. Što će reći da će opet krenuti da nas kolju čim im se ukaže prilika. Da završe posao.

Ili možda da iskoristimo presudu pa opet krenemo da ukidamo Republiku Srpsku? Ionako nemamo šta drugo raditi, hajmo mlatiti praznu slamu!

Ideju nezavisnosti Bosne i Hercegovine ubili su kreteni koji su mistifikovali tužbu svih ovih poratnih godina. Bošnjaci su se smatrali dobrim samo ako su podržavali tužbu, bez obzira što pojma nisu imali ni o njenom sadržaju, tvrdnjama iznijetim u tužbi, niti o mogućim rezultatima. Kolosalno glupe priče o milijardama dolara odštete pokrenuli su Bošnjaci i tako spriječili bilo kakvo razložno razmišljanje o njenoj suštini među Srbima. Kakva prošlost, kakva odgovornost, kad mi na džep udaraš! Pobornici rezultata genocida nisu se mogli ni u snu nadati boljem poklonu, bošnjačkom samopodmetnutom kukavičijem jajetu vrijednom nepostojećih sto milijardi dolara, na kojem su izgradili retoriku odbijanja presude bez obzira na njen ishod (nešto nisam čuo nikoga od svih tih silnih bukača da su odbili presudu nakon što je izrečena).

Čuvari tužbe iz bošnjačkog vrha su je tokom svih ovih poratnih godina smatrali isključivo političkim pitanjem. Kad god bi zafalilo municije za topove manipulacije sluđenim biračima željnim pravde tu je bila Ona! Kao i famozno ukidanje Republike Srpske, kad bi raji došlo do grla svakojako sranje u kojem žive,  našao bi se neki Haris, Sulejman, Sakib ili ko bi već prije stigao, da zagrmi: ‘Ne damo tužbu!! Tužba je pitanje svih pitanja za Bosnu i Hercegovinu! Presuda će reći konačnu istinu o agresiji!’ I još neopisivo mnogo najglupljih parola koje samo kod nas mogu proći.

Pitanje planiranja i izvršenja genocida, kojim su sudije trebale da se bave, obesmišljeno je diskursom fudbalske utakice u kojoj se igra na sve ili ništa a da se ne zna ni za šta se igra, ni koja pravila važe, ni koju formaciju treba igrati. O strategiji da ne pričamo. Nje nikad nije ni bilo. Ilustracije radi: u toku iznošenja dokaza (da, u toku iznošenja dokaza, 13 godina od podnošenja tužbe, nakon svih tih godina pripremanja predmeta) članovi BH tima su unezvijereno zvali neke ljude koje znam da bi provjerili podatke koje su iznosili pred Sudom. Podatke za koje se naravno ispostavilo da su netačni, jer su zasnovani na informacijama starim koliko i tužba, procjenama činjenim usred rata i neprovjerenim pretpostavkama.

Do samog izricanja presude se nije prestalo sa zamagljivanjem suštine procesa i pogubnim licitiranjem mogućim ishodom. Konačna istina o agresiji!

Kako se iko usudio da dovede u pitanje more činjenica o genocidu utvrđenih van svake sumnje pred Tribunalom i drugdje? Da ih proglasi nevažnima, nepostojećima, u očekivanju ‘konačne istine’? I to čime? Tezom da će proces koji je trajao nekoliko mjeseci, zasnovan na ponekad upitnim dokazima i paušalnim procjenama, bez krucijalnih dokumenata i najvažnijih svjedoka, dati konačnu istinu o agresiji Srbije na Bosnu i Hercegovinu? Mislite li da su pobornici genocida plasirali ovu tezu u javnost i njome obezvrijedili suštinu – da je u Bosni i Hercegovini počinjen genocid i da čitava regija neće ni koraka naprijed dok se ne suočimo sa tom traumom i pozabavimo njenim posljedicama? Mislite da su je plasirali navijači genocida poput Koštunice? Ne, ne, to su učinili Bošnjaci.

Neki moji prijatelji i ja smo već odavno počeli predviđati ovakav ishod procesa pred Sudom pravde. Iz nas su govorili stručnost i informiranost, ali sam siguran da smo svi žarko željeli da ispadnemo nestručni i neinformirani. Tako sam želio da ne budem u pravu, da se moje procjene sa smijehom prepričavaju kao anegdote na sjedeljkama. Ali, u nekom trenutku, prije izricanja presude, shvatio sam da je to prosto nemoguće. Da će pobornici genocida pobijediti bez obzira na sadržaj presude. Shvatio sam to u trenutku kada sam čuo da je u Sarajevu zakazan skup na kojem će se u slučaju da Srbija bude oslobođena protestvovati, a ako bude osuđena – slaviti. Dakle, da slavimo to što je konačno i Sud pravde potvrdio su počinili genocid nad nama! Da slavimo genocid? I dok ovo pišem, jedva se suzdržavam da ne zaplačem od bijesa.

Tako je tog 26. februara u Hagu ubijena ideja o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Njenoj slobodi i istinskoj nezavisnosti. Nezavisnosti od trauma prošlosti, od crne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti, od zlih gospodara i kolonijalista, od mraka kojim je punjena svih tih najtežih godina, od masovne psihoze koju živimo.

Hag, 1.3.2007.

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s