Sankanje

Gledam sa prozora kako remorkeri vuku teret ispod Bruklinskog mosta ka jednom od dokova u Williamsburgu. Na vrh mosta vijori se ogroman američki brajak. Rijeka automobila mili FDR autocestom nekud sjeverno. Gledam i tonem u sjećanja, sivilo ispod prozora se rasplinjava u bjelinu, a huka milionskog grada nestaje, umjesto nje glas Borisa Mutića koji komentira trčanje na skijama za žene, trka na deset kilometara.

– Marija Lisa Hemelainen!! Treće zlato!! Upamtite ovo ime, dragi gledaoci, upamtite ime ove policajke i majke iz Helsinkija, trostruke olimpijske šampionke iz Sarajeva, historija olimpijskog sporta će je sigurno pamtiti!

Neko zvoni na vratima, ne dižem se sa kauča opčinjen podvigom plavokose šampionke na smiješnim skijama, mati gunđajući izlazi na verandu, čujem poznat glas.

– Teta Esma, može li Refko sa nama na sankanje?

– Hm, vi i vaše sankanje, vavik se moc-mokri vratite, a ja sušim, presvlačim. Refikuuu!

Ja već virim iza nje, trpam hlače u čizme, jedna ruka u rukavu jakne, izlijećem kao tane. Sankanje, Brankovo brdo, spust na skijicama-klizaljkama što mi je otac napravio od stare roletne, družina se poredala na startu na Dubičkoj cesti, svi čekamo svoj red da se strmeknemo niz padinu, na dnu Ado mjeri vrijeme na novom satu što može mjeriti i stotinke, ja ću biti Franc Klamer, ne može me niko stići jer su mi sanke ko vjetar, tetak Hasan ih napravio, sjedište ishoblao od jelove daske a klizni dio maksuz od vodovodne cijevi da budu malo teže i samim tim brže, još otac uglancao i nauljio, na stomaku jurim kao metak niz Brankovo sve do zaravni na dnu staze gdje se mora naglo skrenuti da se zaustaviš malo dalje u dubljem snijegu i ne upadneš u korito Puharske ko Mića što je upao neki dan pa od sramote dva dana nije izašao iz kuće, idemo, idemo, gdje su mi rukavice, idemo!

– Đe ti je kapa, nalete naletni!

Mati viče sa verande, ja je i čujem i ne čujem, odmahujem rukom, šta će mi kapa, imam rukavice, već sam dio karavana sa sankama što mili uza stranu kraj Mićine kuće, graja i smijeh odzvanjaju Mrakovačkom, ode družina na sankanje. Vratiće se u sumrak, kad se skoro smrkne, sanke će se parkirati negdje na ulazu u kuću da otac ima zbog čega kokano galamiti, dočekaće topla soba, majčin nasmiješeni prijekor, vidi te kakav si, skorepio si se, jesam ti rekla da poneseš kapu, skidaš hlače sa krajevima nogavica obloženim stvrdnutim snijegom, otac na kauču gledsnijega košarku, Crvena Zvezda-Šibenka, miriši pogača sad iz rerne, tad se sjetiš da si gladan, mati već stavlja tanjir na sto, ruke se polako odmrzavaju, trgaš zalogaje slasnog kruha i punih usta pričaš ocu kako bi opet pobijedio u spustu da nije Marinko donio nekakve sanke iz Njemačke, idu ko metak, hoćeš mi opet nauljiti moje ujutro tata, da pobijedim, hoću ako ih nisi ostavio na stepenicama, milion puta sam ti rekao, nisam, eno ih u garaži, zalogaji se tope u ustima, Zoran Popovski sriče ode mladom, neponovljivom talentu frćkave kose koji je za Šibenku već postigao 28 poena, mati me u prolazu miluje po kosi, a ja već sanjarim o sutrašnjim trkama i podvizima, blaženo nesvjestan da će djetinjstvo satkano od dragocjenog biserja ovakvih dana bespovratno proći, da će nestati i sankanje i Šibenka i sve, i da će Mrakovačku ulicu svake zime prekrivati dubok snijeg koji neće prtiti moj otac, i sa snijegom gluha tišina koju neće narušavati graja družine sa Brankovog brda.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s