Polaroid kauboj

jaimatero

Možda april, možda maj 1979. Otac se vratio sa prvog putovanja na Novi Zeland i donio kaubojsko odijelo meni, a polaroid aparat sebi. Donio je i materi štokakvih sitnica, i pregršt suvenira i razglednica sa nasmiješenim Maorima, ali mene ništa od toga nije zanimalo jer prosto nisam znao čemu bih prije, odijelu ili aparatu. Kameru sam, naravno, uprkos molećivim pogledima i dosadjivanju mogao pogledati samo iz očeve ruke, pa sam tako svu svoju pažnju posvetio odijelu.

Moj novi kaubojski identitet sačinjavali su smedji prsluk sa žutim resama i plastičnom šerifskom zvijezdom, opasač sa futrolom za pištolj, kaubojske hlače, mamuze (bez kaubojskih čizama, tako da sam proveo dane bezuspješno pokušavajući da ih namontiram na svoje crne gumene čizme, na kraju odustavši i zadovoljivši se kačenjem mamuza za opasač)  i najvrijedniji dragulj moje kaubojske krune – pištolj na “erze”, papirne metke od kojih je svaki treći pucao uz glasan prasak i oblačić slatkog barutnog dima. Falio je šešir, otac ga zaboravio na avionu da služi kao podsjetnik da u se životu sirotinji nikad ne da samliti dovoljno sitno.

Dugo mi je trebalo da – trčeći po kući ko mahnit sa materinom maramom na licu, strpljivo se skrivajući u špajzu i raznim drugim logama i trijumfalno iskačući iz zasjede zamišljenim neprijateljima uz uvijek isti vatreni urlik – “kamon, sambare!!!” (što je trebalo da bude “C’mon, somebody”, pokupljeno iz ko zna kojeg američkog filma) – iživim sve fantazije o slavnim avanturama sa Texom Vilerom i Kitom Karsonom i konačno odlučim da je vrijeme da odijelo iznesem napolje i slavodobitno ga pokažem Amiru i Indiri i nauživam se njihove zavisti. Dobro, možda Amirove malo više nego Indirine, pošto ona i nije bila silno impresionirana kaubojskim životom i pripadajućim pustolovinama.

Hodao bih tako sokakom raširenih nogu, kao kakav nedovršen paun, sa dragocjenim prslukom na iskrzanom džemperu i kaubojskim nogavicama preko trenerke strpane u gumene čizme. Amir bi obično išao za mnom i sa neupitnim autoritetom starijeg brata nabrajao pet stotina razloga zašto je odijelo bilo nekompletno i zašto ustvari nisam ličio na pravog kauboja, a ja bih na svaku njegovu opasku potezao revolver iz futrole i nemilosrdno ga ušutkivao erze pucnjem i nadmoćnim “kamon, sambare!!”

Nije potrajalo dugo, prsluk se uz moje neutješne suze poparao na ledjima dok sam se provlačio kroz Nenadovu ogradu, erze municije je nestalo, jedna mamuza mi je spala sa opasača i nestala u dubini mutnog vira tamo gdje je Puharska zaokretala prema sablasnoj kući Franje Jordana. Došlo je ljeto, zvale su me neke druge igre, a uz to postalo je neodrživo nositi kaubojske hlače na gole štrkljaste noge i plavo-bijele tene.

Za to vrijeme, otac je uživao otkrivajući novi svijet kroz okular svog polaroida. Uglavnom bi samo posmatrao svoje nesudjene motive i vrlo rijetko slikao. U Prijedoru nije bilo filmova za njegov aparat pa je svaka slika bila suho zlato. Uglavnom ih je trošio na svoju majku Nazifu i drugove koji bi zadivljeno razgledali aparat na početku svakog sijela, klimali glavom na njegove opise tehničkih predispozicija i zauzimali važne poze sa visoko podignutim čašama ukočeno išcekujući glasan škljocaj i hisak aparata koji bi porodio mokar komad bijelog, plastificiranog kartona. Šefik bi, kao kakav čarobnjak u svijetloplavoj željezničarskoj košulji umjesto plašta, teatralno mahao fotografijom da se osuši i stajao okružen zapanjenim licima, likujući na njihove poluglasne “taka ti boga!” i “šta ti je tehnika!” dok su se iz bjeline pomaljali obrisi likova i u hemijskoj reakciji izoštravali u vječne uspomene.

Ja sam ga triput uspio izmoliti da me uslika. Na jednoj od te tri slike sam u svom šerifskom odijelu.

Mati je bila tek ušla iz bašte, otac je izvadio skalameriju iz kutije i namjestio nas ispred televizora, iza nas u svijetlo zelenu boju okrečen zid na kojem bez nekog posebnog sklada vise sat, slika nane i dida i ukrasni tanjir iz Barbarige. Mati je u odsudnom trenutku pogledala u kameru a ja sam skrenuo pogled negdje u stranu, neodlučan izmedju petanest kaubojskih poza koje su mi prolazile kroz glavu, uhvaćen u pokretu potezanja pištolja. Kad se slika ukazala otac je nezadovoljno coknuo što se nijedno od nas nije nasmiješilo – “kao da sam vas streljao a ne slikao” – i kiselo spakovao kameru kukajući da mu je ostao samo još jedan film. Mati se žalila što je natjerao da se slika takvu umornu, pravo iz bašte, nesredjene kose, u prljavoj haljini.

I dok su se njih dvoje prepirali, ja sam sjedio na kauču sa slikom u ruci, rastrgan izmedju ushićenosti što sam na njoj u svom dragocjenom odijelu i boli zbog promašenog trenutka, blaženo nesvjestan da će jednom nestati i odijela, i kuće, i oca, i djetinjstva, a da će stara polaroid fotografija postati prozor u svijet u kojem su sreća i tuga stopljene u jedno.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s