F.K. Željezničar i ja, tri sličice

Slika prva – “Obećanje”

zeljo1977-78_F

Prijedor, stara kuća, rano ljeto 1977. Od samog jutra nije slutilo na dobro. Neuobičajeno raspoloženi otac i mati zujali su po kući, užurbani i djetinjasto uzbudjeni; gosti su kao nikad prije počeli dolaziti ranom zorom, kuća se punila radosnom grajom i grohotom, bilo je jasno da se sprema neko slavlje, i svi su se, bez izuzetka, takmičili ko će prema meni biti dobrodušniji, finiji, džometniji: slatke riječi, bomboni ‘Jadran’ i ‘Negro’, ‘Kauboj Džimi’ čokolade, milovanje po kosi, štipanje obraza, vidi ga koliki je narastao, jabuka zlatna. Bilo je jasno da neće valjati. Ali šta? I dok sam mjerkao da li da šmugnem ka Puharskoj ili da se zavučem u logu iza Nenadove živice, na vratima se ukazao striko Hare iz Zagreba, nasmijan i glasan kao neko koga svrbi veliki bunt novčanica u džepu i traži s kim će ih potrošiti.

“Ma gdje je taj mali!” zagrmio je. “Ja iz Zagreba došao da mu kupim fudbalku, a njega ni za lijeka!” Pomen lopte je brzopotezno ištekao moj unutrašnji alarm i smrknuto, nepovjerljivo lice ozario je blentav kez. “Evo me striko, ho’š mi stvarno kupiti loptu? Pravu onu, iz ‘Bosnasporta?'” Kao omađijan sam napustio privremeno skrovište iza kredenca i izgubio se u njegovom medvjedjem zagrljaju. “Ma i loptu i dres i kopačke, sve ću ti kupiti, ako ćeš mi obećati da ćeš navijati za Želju, samo i zauvijek za Želju.” U toj radosti bio sam spreman obećati i puno više, ali nije bilo potrebe. Hoću, navijaću za Želju, sada i zauvijek. Striko me stavio u svog Eskorta, provozao po gradu, kupio loptu u Bosnasportu, odveo na sladoled. Jutarnji strah me je bio posve napustio, dječije naivno sjedio sam na prednjem sjedištu, lizao sladoled i gledao kroz prozor kako pored nas promiču prijedorski balkoni i krovovi. Prošlost, sadašnjost i budućnost, čitav kosmos, sve je stalo u tu dušicu presvučenu šestougaonicima od farbane kože i koncima što ih vežu, savršeno glatkim pod mojim prstima. Omađijan do jutros nezamislivom srećom, po povratku nisam ni primijetio da je kuća puna rodbine, komšija i nekih nepoznatih ljudi, među njima i berber Idriz koji će me nešto kasnije hladno, nemilosrdno i vješto, uz moje beskrajno zaprepaštenje i prestravljenu dreku, osunetiti.

Da, svoju pripadnost plemenu navijača Fudbalskog kluba Željezničar platio sam skupo. Najskuplje.


Slika druga – “Mehmeda majka budila”

zeljo partizan

Septembar 1986. Za Željezničar sam navijao predano, iako to nije imalo veze sa davno izrečenim obećanjem stricu Muharemu. Izbora se u našoj kući po tom pitanju nije imalo. Naime, moj otac je bio željezničar, mašinovođa, ponosan na svoj pošteno zarađeni kruh, prvih godina garav od uglja parnjače na kojoj je počeo kao ložač; potom namazan tovatnom mašću koja je permanentno prekrivala svaki centimetar površine na čudovišnim 661 dizel lokomotivama što ih je Titu poklonio Joh Fitzgerald Kenedi; i na kraju okađen duhanom iz švedskih 441 električnih limuzina-lokomotiva u kojima se nije imalo šta raditi osim pušiti i gledati preda se sa jednom rukom na kočionoj poluzi. Dakle, Željo.

Ne razaznajem više kako se sve zbilo, da li smo se nešto posebno spremali za to putovanje, ili mi je otac samo usput nabacio da se spakujem jer sutra krećemo, ali znam da smo se obreli u Sarajevu, da sam pio vode iz usta mermerne žabe ispred željezničke stanice, da mi je bilo smiješno da se vojvoda po kojem je velika ulica uz Miljacku dobila ime zvao Stepa i da sam tušio oca da zašto se ne zove Prerija, i da smo jeli ćufte i pire krompir kod čika Đure i teta Milene na Alipašinom, i da sam za rođendan od njih dobio deset hiljada dinara (crvenu), i da je otac uzbuđeno odbijao dimove dok smo se vozili ka Grbavici, i da sam mislio da će mi se noge oduzeti od uzbuđenja kad smo, nošeni rijekom ljudi, ušli na tadašnju istočnu tribinu Željinog stadiona (tamo gdje danas stoji lokomotiva), pred nama je pukao travnjak okupan najljepšim svjetlom što postoji, nestvaran u savršenosti svojih krečom iscrtanih linija, bez busenja što štrči kao na terenu OFK Trgoprodaje sa Urija, bez utabane ledine (osim po trun ispred golova), da umreš od ljepote. I onda taj huk mase. Nemaš ti sa 14 godina čime da se od toga odbraniš, da izbjegneš zarazu, da ostaneš pri sebi kad te prožmu vibracije istovremenog glasanja desetine hiljada grla. Ko ne zna kakav je to heroin, neka posluša uživo “You’ll never walk alone” na Anfieldu ili Celtic Parku, ili estonski hor od 25 000 duša.

I ne sjećam se previše detalja. Znam samo da je Partizan poveo i da su otac i čika Đuro prepušili i prepsovali čitavo prvo poluvrijeme, i da je Radmilo Mihajlović u drugom nastavku zabio tri gola. Ne sjećam se pojedinosti, rekoh, ali se sjećam kako je otac plakao kad je čitav stadion zapjevao ‘Mehmeda majka budila’ nakon što je Meša Baždarević pred sam kraj utakmice predriblao sve što je bilo Partizanovih igrača, stručnog štaba i pomoćnog osoblja i nesebično dodao Mihajloviću pred praznim golom (kasnije ću shvatiti značenje het-trika). Dvadeset hiljada ljudi pjevalo je jednim glasom ‘Ustani, sine Mehmede’ pod čarobnim svjetlom stadionskih reflektora, Baždarević je otpozdravljao, a otac je plakao i pjevao. I ja sam plakao i pjevao, iako nisam znao ni zašto plačem, ni kako idu riječi pjesme.


Slika treća – “Derbi”

zubanovic

Kao ni ja, ni moja djeca nisu mogla birati za koga će navijati. Za razliku od oca, indoktrinaciji sam pristupio od njihovih najmanjih nogu. Na Grbavici bi se često znali zaigrati oko lokomotive dok sam ja zažareno pratio kako Bulent Biščević i momci u plavom vode rovovske ratove protiv Budućnosti iz Banovića, Posušja ili Glasinca. Bili su sa mnom i na svim velikim utakmicama. Sjećam se kako je Azra začuđeno (i trunku prestrašeno) gledala moje vapaje nakon što je Kieron Dyer krvnički slomio moje plavo srce iz kontranapada, na dodavanje Alana Shirera. Sjećam se kako sam Tarika bacakao visoko u zrak u krkljancu Juga kad smo slavili titulu protiv Leotara. Sjećam se svakog derbija, i Kilmarnoka, i Malage, i Anorthosisa, “prijateljiskih” sa Partizanom i Dinamom, i Jure Guve, i Bešlije, i Guše, i Plišeka, i Sime Krunića, i kad su se prvi put nakon rata upalili reflektori, i još mnogočega.

I tako, nizale su se naše zajedničke tekme, pretakale u svjetlucave uspomene koje ću očajnički dozivati u trenucima razdvojenosti koji su bivali sve češći i gušći. Od tada je prošlo kiptijan godina, nosalo nas je svuda po svijetu, do Haga i New Yorka i Londona, zaboravio sam kad smo zadnji put skupa bili na Grbavici, ali se uvijek znalo šta se misli kad se kaže ‘mi’ u razgovoru o fudbalu. Tako i neki dan. Ja u NY, Tarik u Sarajevu.

‘Ideš li na derbi?’
‘Ne znam, ako me mama pusti.’
‘Da, opasno je sad, velike su tenzije, moglo bi biti sranja.’
‘Svi samo o derbiju pričaju po gradu.’
‘Uh, samo da ih uzmemo.’
‘Da, zamisli kako bi slavili!’
‘Možda da na zapad odeš? Tamo je sigurnije.’
‘Ako ću ići, idem na jug. Svi će moji tamo.’
‘I to što kažeš. Al’ pripazi se, znaš…’
‘Ne brini se, pametni smo mi. Stay out of trouble we will.’
‘Znaš da ću biti s tobom kad razviješ Željin šal.’
‘Znam.’

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s