Kliza

svjetiljka

Ima pored naše zgrade u 92. ulici škola. Svako jutro kad podjem na posao prodjem kraj školskog dvorišta, stalno punog dječurlije, vriske, igra se košarka na fazon i za raju, sve Jordan do Curryja, po ćoškovima se skupljaju hapci oko bezobraznih videa na nečijem mobitelu, ponekad kakav usamljenik šuta fudbalsku loptu o zid, stariji se prave važni stojeći po strani, cure se došaptavaju i kikoću u malim grupicama, škola ko škola.

Jutros prolazim i gledam – napravili klizu. Pao snijeg, pa ledena kiša, sve smrzlo, i neko je upornim radom i zalaganjem ucaklio jedno pet metara leda na sred dvorišta. Uhvatio se red, zalijeću se jedno po jedno i veliki i mali i, uz ciku i umjetničko mlataranje rukama, prelijeću tih pet metara sa nepatvorenim ushićenjem.

Gledam tako a pred očima mi naša kliza u komšiluku, u Adinoj ulici. U okvirima kosmosa našeg djetinjstva koji se protezao od Stojanovića strane do Tešinća, bila je to, bez ikakve dvojbe, najbolja ledena staza na svijetu. Kakav Trebević, kakav Whistler.

Obično smo je pravili na zavoju ispred Zulfikove i Savkine kuće jer je to bilo savršeno mjesto – ulična svjetiljka je stajala na početku blage nizbrdice gdje je sokak zavijao prema Klipića kući pa smo se mogli klizati do kasno u noć, a njen nagib nam je davao dodatno ubrzanje tako da se kliza znala razvući i na dobrih 15-tak metara. Okupilo bi nas se dvadesetak, svako je obuvao šta je najbolje išlo: gumene čizme izlizanih djonova, stare razgažene cipele i patike, materine kaloše, samo da je glatko i klisko. Spuštanju se pristupalo krajnje ozbiljno, uzimao se dug zalet praćen halakanjem i cikom publike kroz koju bi se takmičar sa prevelikom polaznom brzinom često znao strmeknuti u Asimovu živicu zbog gubitka kontrole u zavoju. Nećko Delkić je znao doći u Zibinim drvenim nalanama koje su bile strava za klizanje, ali poprilično smrtonosne jer se njima teško upravljalo a i čarape su mu stalno bile moc-mokre, tako da bi se on obično ukazao kao kakav klizač-fantom izvan konkurencije da nam pokaže kako se to ustvari radi i nakon dva-tri spusta bi skorepljen bježao kući.

Klizanje bi trajalo dok naša vriska i galama ne bi prevršile mjeru i dok se strašni Zulfik ne bi ukazao na vratima i uz sočne psovke nas rastjerao na sve strane, kao piliće. Sutradan bismo zaticali klizu devastiranu lugom iz Savkinog šporeta i neutješni bismo se premještali na neko drugo mjesto u ulici, smišljajući paklenu osvetu. Nova kliza nikada ne bi dobacila ni blizu po uzbudjenju i uživanciji, pa bi se grupa klizača polako osipala. A onda bi pao novi snijeg, mi bismo se istog dana vratili pred Zulfikovu kuću, utabavali put, polivali nizbrdicu vodom u smrznuta predvečerja i pravili novu, bolju, opasniju kliz-stazu. I tako sve ukrug do proljeća.

Zulfik je preselio već odavno, a čuo sam da mu je i sin Alen umro prije par godina. Nećko Delkić je ubijen negdje kod Budimlić Japre u ljeto 92. Klipića kuća to nije već više od dvije decenije i nikoga od nas djece tamo vise nema. Ne sjećam se da sam svih ovih godina nakon rata vidio klizu na putu u Mrakovačkoj ili Adinoj Ulici krajiških odreda. Zato mi je ova iz Njujorka tako draga.

One thought on “Kliza

  1. Hvala za ovaj trip u djetinjstvo. Nevjerojatno je kako to da se sve poklapa sa nekim drugim prostorima od ‘pela preko brdasca, tipuza koji su posipali lug slash pepeo po klizi pa do te bolne cinjenice da ta prva kliza sezone je uvijek – prva

    Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s