Hortenzija i Pretenzija, najbolje prijateljice iz djetinjstva, sjedaju za sto u bašti kafane “Prva rečenica” gdje obično piju svoj prvi jutarnji čaj, s visoka posmatraju prolaznike, mašu lepezama i kuže svijet. Tu su još i konobar Kinki, preplanuo i zgodan, tipični “galeb”jadranske obale, te gospodin Palija, za stolom u ćošku, penzionisani obavještajac vječito udubljen u neke papire i bilješke.
Pretenzija [Kinkiju i gospodinu Paliji]: Dobro vam jutro dragi moji! Šoljica čaja pa kod krojačice.
Gospodin Palija [sebi u njedra]: Slušaj pažljivo – Beograde, Srbijo, dobro jutro!
Hortenzija: Daklem umriću od smija. Gledam kako se narod nervira zbog predizbornih balona i dizanja tenzija. Jako je bolesno, suludo i imaginarno VOLJETI jedan ogroman geografski i etnički provizorij, koji se zove država. Rodiš se 1990, govoriš “bivša Juga” i patiš od jugonostalgije. Saberi se!
Pretenzija [vidno nezainteresovana za politiku]: Ne mogu dočekati zabavu. Strahovito cijenim kompanije koje se potrude da se osmjehneš kad dobijes pozivnicu za party.
Hortenzija [povrijedjeno uzdiše, odlučuje da uzvrati istom mjerom, ignorisanjem]: Želim jeftino i ok spavati jednu ili dvije noći u Padovi.
Pretenzija [jos uvijek o zabavi, ushićeno]: Kad su ti mušterije kraljevi ovakve poklone dobiješ!!!!
Hortenzija [uzdasi postaju dublji i glasniji]: Nedostatak magnezijuma u krvi, vrlo čest slučaj, prouzrokuje čitav niz tegoba.
[U njihov razgovor “gluhih telefona” upada konobar Kinki sa tacnom na kojoj su dvije šolje čaja, malu teglica meda i šoljica sa mlijekom.]
Kinki [Polako i precizno spušta narudžbu na sto, nasmijan, ne dižući pogled sa Pretenzijinog dekoltea.]: Haj kad ste već došle malo odmorite. [Pretenziji] Direktorice, zbog tebe ću zaboraviti plavuše!
[Pretenzija se zarumeni kao bulka, Hortenzija ih iznenadjeno gleda, čas jedno, čas drugo]
Kinki [Iz džepa na košulji izvadi nekakvu fotografiju i uz isti djavolski osmijeh gurnu je Pretenziji preko stola]: Ja ne mogu brzo, ali mogu dugo (trčati). [namignu Hortenziji] Kad sam imo devet godina, htio sam da se zovem Ato Boldon.
[Hortenzija, bez riječi, lepeze zaledjene u pokretu, sa hiljadu upitnika u očima, pogledom prostrijeli Pretenziju]: ????
Pretenzija [prkosno]: Moj tjelohranitelj i šofer a bogami i ljubav.
[Prije nego se Pretenzija snašla, Hortenzija zgrabi fotografiju, i ostade zabezeknuta onim što je vidjela. Nakon nekoliko trenutaka, lice joj se razvuče u osmijeh]: Jeste i vi ovu čašu nosili na izlete?
Pretenzija [otpuhujući dim cigarete]: Ništa me u životu nije opeklo ko ova fotografija!
Hortenzija: Svi mi pravimo selfije, s rajom, sami, na plaži, na ćenifi…
Pretenzija: Orobiše nam stvari na plaži, pa sam ostala bez mobilnog. Ali ja sam morala…. Ono kad ne znaš ni dan ni datum… [šapatom] Šta misliš?
Hortenzija [sliježući ramenima vrati fotografiju Pretenziji]: Šta čovjek danas da radi?
[Neko vrijeme su sjedile bez riječi, otpijale čaj i promatrale prolaznike.]
Pretenzija [odsutno, gaseći cigaretu]: Ulični svirači daju neki čudesan smek kotorskim noćima. Za njih aktivizam nije samo pisanje statusa na društvenim mrežama.
[Tišinu u bašti naruši struganje stolice o kameni pod. Gospodin Palija se podiže iza svog stola, pokupi papire i bez pozdrava krenu ka izlazu. U zadnjem trenutku se predomisli, vrati se do stola sa dvjema damama, istrgnu jedan list papira iz bilježnice i baci ga pred njih.]
Gospodin Palija: Evo ja napiso tekst za Bijelo dugme, u slučaju povratka na muzičku scenu.
