Pada snijeg. Dugo čekani, novogodišnji bilan sipa ko iz rukavice, velikim bijelim krpama prekriva dvorište, i preoranu baštu, i nepotkresane stričeve jabuke crveni delišes, i brezov tuk kraj kojeg se cakleći u mraku provlači Puharska, i krovove, i put što vijuga uzbrdo kraj Mićine kuće. Žmirka svjetlo sa komšijskih prozora kroz gustu zavjesu od snježne tišine, koke se u ćumezu stišću bliže jedna uz drugu, i tek poneko auto na Dubičkoj cesti svojim farovima poremeti mir prijedorske zimske večeri. U Mrakovačkoj bb pucketa suha bukovina u šporetu, mater na kauču bijelom vunom plete džemperčić za nekoga malenog i voljenog i tek pokatkad baci kao prijekoran, topao pogled preko naočala prema sivkastom mačku koji se svako malo sneno protegne u svojoj logi kraj vrata. I sve je kao u snu, samo što na spratu, u ledhani moje sobe, ušuškan ispod debelih jorgana i deka, ne spavam ja.