Telefon, Jusuf Garib

Ko nije dozivio uvodjenje telefona u mahali, ne zna sta je slatko iscekivanje. Kad je kod nas, tamo negdje u ljeto ’84, “prosao kabl”, otac je maksuz napravio klupicu od hrastovine, koju je danima rezbario i pazljivo lakirao u garazi, a mati je naheklala snjeznobijeli, paucinast pokrov da se ima nasta, sa obrazom, staviti telefon. Na klupici se kocoperio aparat, masivna “Iskra” sa brojcanikom (nikada nismo povjerovali u kasniji tanki dizajn sa tipkama i crnom drskom, do kraja smo ostali vjerni brojcaniku), ciglaste boje sa bijelom plocicom na kojoj je pisalo “electronic”.

Meni je palo u zadatak da cekam da nas nazovu iz poste (sjecate li se vremena kad nije bilo telekoma, nijednog?) i jave da su “pustili signal”. Sjedio sam doslovce danima u hodniku kraj klupice, cvrsto vjerujuci da ako ne budem tu kad zazvoni, ako se ne javim, ako se niko ne javi, nikada necemo biti prikljuceni na mrezu i da ce nas zivot proci u gluhoj tisini bez umilnog zvuka telefonskog zvona. I tako u svakoj kuci po jedan strazar mojih godina. Bdili smo nad “Iskrama” spremni da zaboravimo da je napolju ljeto, da nema skole i da ce silne avanture naci neke druge protagoniste dok mi treptimo cekajuci da zazvoni.

Na kraju je zazvonilo, glas sa druge strane zice je upitao “Mali, jel’ ti caca kod kuce?”, ja sam rekao da nije, da je u Zagrebu, odvezao voz i da ce doci sutradan, a on je nezainteresovano procijedio da eto sad imamo telefon, i neka otac il’ mater dodju u postu po knjizicu za placanje. Drhtavom rukom sam spustio slusalicu i istrkao napolje urlajuci: “Dos’o telefon! Ljudi, dos’o nam telefon!” Ja i sva djeca iz mahale.

Uslijedio je medeni mjesec, inaugurisan svecanim ocevim prvim pozivom stricu Muharemu u Zagreb.

Ja sam isprva svaki cas zvrckao drugare da pitam hoce li izaci vani, zvao svakoga ciji sam broj imao i brzo spustao slusalicu ako mi se javi neka odrasla osoba, ili bih tazio zedj za prijateljskim glasom nazivajuci 95 i dugo slusajuci prijatni milozvuk koji je ispracao minute u nepovrat. Kad god bi me vidio na telefonu, otac je prijetio da ce ga zakljucati, da nece on placati moje budalestine, ali na kraju nije bilo potrebe za drasticnim mjerama. Kao i svaka igracka i telefon je ubrzo prestao biti zanimljiv. Dok nije dosao prvi telefonski imenik.

"Iskra", identicna nasoj.

“Iskra”, identicna nasoj.

Zuta knjiga sa desetinama stranica imena sa telefonskim brojevima bila je portal u jedan drugi svijet zabave i najsladjih nepodopstina. Moj najbolji drug Ado i ja smo brzo presli sa uobicajenog pozivanja brojeva djevojcica iz skole i spustanja slusalice, preko upornog zvanja istog broja bezbroj puta sve dok vlasnik ne bi urlajuci zaprijetio krvavom odmazdom, na nesto mastovitije “intervencije” u zivote nesretnika na cije ime bi pao prst sudbine u obliku mog mrsavog kaziprsta. Iako smo smisljali prilicno smjehotresne podvale, one bi cesto propadale zbog nasih krzljavih djecijih glasova, pa smo se dovijali na razne nacine ocajnicki pokusavajuci spustiti glas za oktavu i prekrivajuci slusalicu krpom. Kad bi upalilo, bas bi upalilo, kao, recimo, u slucaju Dordja Latinovica.

26 344. Zvoni.

“Dobar dan.” (starija zena, baka)

“Dobar dan gospodjo, je li to stan Latinovic?”

“Jeste, sta trebate?”

“Je li Djordje kod kuce, zovem iz rudnika Kamengrad, oko ovog uglja.”

“Nije, on ti je na poslu. Kakvog uglja?”

“Ovo sto je narucio, dvije tone uglja za ovu neku Bozanu Savanovic. Narucio a nije dao adresu gdje da istovarimo.”

“Kakvu Bozanu?! Nije to, vi ste progrijesili, nema ovdje nikakve Bozane, mi smo ugalj vec nabavili…”

“Gospodjo, je li to 26 344, Dordje Latinovic, Istarska 22?”

“Jeste, ali…”

“Ne znamo ni mi ko je Bozana, ni sto je on njoj naruciv’o, nama samo treba adresa da istovarimo…”

“Ma jebo on svoju majku, i on i Bozana, jesi cuo! Mrsh u picku materinu i vi i ugalj, cerajte ga dje znate, meni pred kucu nece!”

>KLAP<

Ado i ja bismo se kocenili od smijeha, prepricavali jedan drugom razgovore po sto puta, ali nesto je nedostajalo. Psina je bila falicna jer nismo mogli da vidimo njeno razrjesenje, sta bi se desilo kad Djordje dodje s posla, naprimjer. Mozgali smo i zakljucili da nas pasjaluk u potpunosti moze biti zadovoljen samo ako nadjemo zrtvu iz komsiluka, nekoga u blizini. Dugo smo birali metu, znajuci da bi nas i najmanja greska mogla kostati koze s ledja. Na kraju izbor je pao na Adinog dida Jusufa, kuca do Adine kuce.

Jusuf Garibovic, poznat u kraju kao “Garib”, bio je zivahan sezdesetsestogodisnjak, nadaleko znan kao svercer robom iz Turske i podobar zenskaros. Cesto je putovao do Istanbula, ne bi ga bilo danima, a onda bi se vratio obicno nekim kasnim autobusom, natovaren torbama punim raznih tkanina, papuca i jeftinog nakita. Zene iz komsiluka bi pohrlile Mini Jusufovci da proberu sta je najbolje, uzmu do plate, a ostatak bi Jusuf rasprodao na pijaci do sljedeceg putovanja. Uzivao je u ovim zenskim sijelima koliko i u zaradi, i mati bi se cesto znala vratiti sa nekom haljinom ili papucama, sva zajapurena u licu, gundjajuci: “A bezobrazna covjeka, ljudi moji, ja takve jezicine nigdje ne vidjeh.”

Plan nam je bio slatka smokva: Ado ce jednu noc ostati sam kod kuce, ja cu prenociti kod njega, ustacemo u pet ujutro, (u 6 je kretao autobus za Beograd kojim je Jusuf cesto putovao), a posto je uglavnom na autobusku stanicu isao taksijem, narucicemo taksi na njegovu adresu i gledati ispod roletne sta ce se desiti.

Ustali smo po planu, nazvali jedini taksi stand u gradu, ja sam izveo briljantnu imitaciju Jusufovog piskavog glasa kroz krpu, i zaista, desetak minuta kasnije, na vrhu ulice ukazao se mercedes taksiste Zigica. Prosao je polako kraj Adine kuce i parkirao se u Jusufovo dvoriste. Debeli taksista je prvo kratko svirnuo par puta, a kad se niko nije ukazao izasao je i pozvonio. Na vratima se ukazao Jusuf, go do pasa, na sijedim prsima debeli zlatni lanac.

“Hajde Jusufe, evo ja dosao, a ti u pidzami!” zagalami Zigic, poprilicno zacudjen Jusufovim izgledom.

“Ko je tebe zvao? Sta je tebi? Kud cu u vraziju mater?” trlja Jusuf oci bunovno, jos iza sna.

“Haj’ Jusufe ne zajebavaj, znas! Zvao si taksi, zakasnices na autobus.”

“Ma ko je zvao, kakav taksi, koje picke materine?? Ja juce dosao iz Turske!!” Jusuf se vec rasanio, nazuva papuce i izlazi da se objasni.

“Ti zvao, ti! Jel’ ti mislis da je meni od bijesa dolaziti u pet ujutru? Nego lijepo plati voznju, a ho’s ici il’ ne’s to je tvoja briga.”

“Ma nek ti plati ko je zvao, jebem mater i tebi i njemu, jes’ cuo! Ja zvao nisam! Ja da placam? Mrsh! Nije Jusuf bos po glavi!” (ovo je bio posebno nesretan izbor poredjenja, jer Jusuf jeste ustvari bio celav i samo je zbog toga skoro uvijek nosio kapu “francuzicu”)

Taksista, prenerazen, ali svjestan da od para nema nista, ljutito sjede u auto i zalupi vratima, dobacujuci u rikvercu:

“E Jusufe, pljuni mi u usta ako ti ja ikad dodjem! Jebem i tebe i tvoje pare, meni u auto vise ne’s!”

Mercedes je uz skripu guma zaokrenuo u sokaku i odjurio uz ulicu, a Jusuf je ostao stojeci nasred dvorista, tresuci se onako polugo, rasirenih ruku. Nas dvojica smo zadrzavali dah bojeci se da ce nas cuti ako dihnemo, kamoli ako se nasmijemo, kad se ulicom prolomio njegov urlik.

“Mesudeeeeeeeee!!! Jebeeeeem ti sve po spisku, Mesudeeeeee!! Znam da si ti, majku ti jebeeem! Znam i dokazacu! Izadji Mesudeee, jebem ti pleme i rod!”

Mesud je bio komsija preko puta sa kojim se Jusuf posvadjao oko udjela za asfaltiranje ulice. Ado i ja smo sledjeni iza roletne cekali sta ce se desiti. Pocela su se paliti svjetla po komsiluku, ali niko nije izlazio. Kod Mesuda se nije ni upalilo, iako smo znali da je citava porodica unutra. Jusuf je jos neko vrijeme stajao, psovao i mlatarao stisnutim pesnicama, dok Mine nije izasla zaogrnuta kucnom haljinom i utjerala ga u kucu.

Bez rijeci smo se vratili u krevet, iako se ni jednom od nas nije spavalo. Danima smo se izbjegavali, racunajuci da nema nacina da nas ne otkriju i oderu od batina ako nas samo vide zajedno. Prestali smo sa telefonskim psinama. Prosle su godine prije nego sto nam je “zezanje na telefon” poprimilo novo znacenje kao neizbjezan ritual tinejdzerskih ljubavnih poduhvata (mnogoj sam curi anonimno pustao omiljenu pjesmu na telefon bez da bih se predstavio, sve u romanticnoj nadi da ce znati da sam to ja).

Mnoga su cudna ljeta prosla od tada, telefon je danas sasvim nesto drugo, Ado i ja se nismo culi vec dugo, a njegov did Jusuf je ubijen u Omarskoj. Moja mati je dva puta mijenjala broj otkako se vratila u Prijedor zbog anonimnih poziva. Ali to je za neku drugu pricu.

Jusuf "Garib" Garibovic

Jusuf “Garib” Garibovic

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s