Torta, Eso Fejzullai

Bilo je to 20. septembra 1983. godine, dan pred moj dvanaesti rođendan. Miholjsko ljeto, duge sjenke se opružile po trotoaru, ides kući iz škole, nova ”Stripoteka” u torbi (poklon mog jarana Roberta Švrake), poljubio bi debelu Refku Abdulahovu koliko ti je drago što si živ. Uđeš u kuću, nema nikoga, otac odvezao voz u Dobovu a mater otišla u drugu smjenu, ostavila rangu mohuna na sporetu i ceduljicu na stolu: “Otiđi po tortu kod Ese, uzmi onaj stalak u regalu kristalni, i ne diraj do sutra kad ti dođe društvo.” Ih, torta! Sačekaće “Stripoteka”.

Odletim do Tešinća ko na vjetru, usput se roje misli, kakva li je, majko mila, samo nek’ ima puno fila, od lješnjaka nek’ bude, il’ oraha, samo da nije od vanilije, od lješnjaka, sigurno je od lješnjaka! Zadihan uđem, Ilija brico pije kafu i šita sarajevski “Svijet” za jednim stolom, Eso nesto prčka sagnut iza frižidera sa kolačima.

Ni dobar dan, ni pomoz’ bog: “Eso, mene mati poslala po tortu, rođendan mi sutra!”

“Jel’ bogati? Kol’ki si klipan narast’o. Jes’ donio stalak?”

“Jesam, evo, kristalni.” Pružam preko pulta.

Nestade Eso u prostoriji iza paravana, vraća se, nosi tortu na stalku koji se jos jače zacaklio, i on sretan što je ispunio svoju životnu misiju da se podmetne pod kakav dobar kolač. A ona…ljepotica najdivnija. Sa četiri kore, obložena čipkom od mljevenih oraha, prelivena čokoladom, oivičena krunom od šlaga, tankim bijelim slovima na blistavo crnoj podlozi piše “Sretan rodjendan, sine”

“Od čega je krema?” pitam ja, a plače mi se od sreće.

“Od lješnjaka, od čega će biti,” gunđa Eso i pruža mi stalak. “Hoš’ moći?”

Preuzimam tortu oprezno kao da je od paučine. Životom ću je čuvati svojim.

“Čekaj, de da je pokrijemo, da ne pada prašina, imaš ti do kuće.” Donosi neki tanak papir i pravi pokrov čija su se dva kraja sastavila u mojoj šaci kojom drzim stalak. “E, tako. Hoš’ moći?”

“Hoću,” kažem, a nesigurnost počela da plazi uz noge. Izlazim bez pozdrava, desnom čvrsto stežem stalak, papir mi se gužva pod prstima i izmiče, lijevom pokušavam da odvojim krajičak koji se zalijepio za šlag, pravim jedan korak, biće to ok, drugi, potpuno zaokupljen naporom da stalak držim u savršeno vodoravnom položaju a papir odvojim od torte zaboravljam na podest ispred Vejsilove obućarske radnje, zapinjem, prestravljen pokušavam vratiti ravonotežu, uspijevam, jedan kraj papira mi se odvaja i počinje da leprša na vjetru, ja ga hvatam lijevom rukom…

“THUD!!!!”

I prije nego što sam registrovao zvuk, zažigalo me negdje izmedju jetre i gušterače kad sam osjetio da je stalak naglo postao puno lakši nego što bi morao biti. Sve se oko mene odjednom zamaglilo i usporilo, kao da su me uronili u prozirni žele. Stajao sam tu, ispred Vejsilove radnje, iz ruke sa stalkom mi se vijorila zastava od tankog papira, a pred nogama mi je ležao moj spljoskani svijet. U savršenom salto mortaleu torta je blebnula na asfalt face first, prizemljila na koru sa čokoladnim preljevom i natpisom.

Ne znam da sam ikad, prije ili poslije, tako plakao. Bezglasno, ramena se tresu dok grcaš, neutješno.

Vejsil je izletio iz radnje, sa autobuske su neki ljudi pokazivali u mom pravcu i smijali se, starija žena je zastala da bolje zagleda tortu na zemlji. U to je i Eso izasao iz slastičarne da čuje kakva je graja. “Jebo te ćaća, jesam te dvaput pit’o hoš’ moći! Daj taj stalak ‘vamo!”

Dao sam mu stalak i krenuo kući, ridajući, suza suzu stiže. “Kud ćeš? Vrat’ se ‘vamo,” viče Eso. Vratio sam se, ko robot. Slastičar je već bio pokupio tortu vještim pokretom i ona je opet bila na stalku, ugruhana, bez gornje kore, kao kuća oštećena zemljotresom. Uveo me u radnju, posjeo na stolicu, stavio preda me šampitu da prestanem plakati i otišao u kuhinju. Slatka šampita se jedno vrijeme miješala sa slanim suzama, dok nije ostalo samo slatko.

Nakon nekog vremena (meni je trajalo ko suha godina ali nije moglo biti više od četrdesetak minuta) Eso se pojavio sa “popravljenom” tortom. Ko nije znao šta se desilo nikad ne bi mogao pretpostaviti, bila je identična osim par ožiljaka zadobijenih u povratku sa trotoara na stalak. Nije mi dao da je nosim, nego je zatvorio radnju i odvezao me kući sa tortom.

Nema ništa slađe nego kad vratiš nešto dragocjeno za šta si mislio da je zauvijek izgubljeno.

Ne sjećam se da mi je neki kolac bio draži. Raja su kukala kako režem pretanke komade, a mati da je u torti našla par kamenčića, da otkud kamenčići, da nikad više od Ese neće naručiti, a ja sam joj objašnjavao da to mora da je ljuska od oraha, kako se to i njoj desi često i da mi je ovo najljepši rođendan u životu.

Slasticar Eso Fejzullai (u sredini, u bijelom mantilu) ispred Slasticarne

Slastičar Eso Fejzullai (u sredini, u bijelom mantilu) ispred slastičarne “Mladost. Vejsilova obućarska radnja se nazire u dnu fotografije.

—————————————————————–

Prijedorski Albanci su među prvima stradali ’92. Većina ih je pobijena što kod kuća, što po logorima, radnje popaljene a preživjeli protjerani. Esina slastičarna je sravnjena sa zemljom, a za njega sam čuo da je ubijen u Omarskoj. Danas je tamo parkiralište. Tako i Hilmijina ćevabdžinica na Tešinću, i slastičarna kod Patrije, i “kod Rame”, i sve druge albanske radnje, ili srušene ili otete. Danas u Prijedoru nemaš gdje pojesti dobar kolač. O tortama poput Esine da i ne govorim. ‪#‎jebalavamzastavaifudbalimrznjamater‬

—————————————————————–

Prica o Esi slastičaru dobila je najljepši mogući nastavak nakon što sam je objavio na svom FB profilu

Naime, od porodice i poznanika sam čuo da je Eso nestao u logoru Omarska. Nisam ništa o njemu znao svih ovih godina od kraja rata i povratka u Prijedor. Sve do danas kada je moju pričicu pročitala Senada Grozdanić Kamenjašević i javila mi da je Eso preživio i da se čuje s njim. Nije mi puno trebalo da ga nađem na FB i uspostavim kontakt. Ovo je Esad Fejzullai Eso iz moje priče.

eso

Na ovoj gore prvoj slici iz ’78. on stoji sa prijateljima ispred slastičarne (u bijelom mantilu), a na ovoj ispod se u pozadini vidi Vejsilova obućarska radnja, ispred koje se odigrala čitava drama.

vejsil

Ponekad istinski mrzim FB i smeće koje njime cirkuliše, ali ne danas. Danas ga volim i zahvalan sam mu na ovom dragulju iz života.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s