Ljeto 2008, Sarajevo, hvatam taksi sa Ciglana na Dolac Maltu. Staje taksi, postariji Audi 100, za volanom sitan, proćelav brkica kisela lica. Sjedam na suvozačevo mjesto, dajem adresu, i pravim početničku grešku započinjući razgovor.

“Kako ide posao? Je li išta bolje otkako je počeo festival?”

“Ma dje će biti bolje, ne može u ovom gradu biti bolje. Borio se čitav rat, dvaput ranjen a sad za kruha ne mogu zaradit’. Džaba da vozim čitav dan kad mi je marka i po start.”

Već se kajem što sam išta pomenuo, ali umjesto da začepim, nastavljam sebi kopati rupu.

“Možda je to do broja taksista, sigurno vas ima hiljadu, velika konkurencija.”

“Ma šta hiljadu, ima nas registrovanih oko četiri hiljade. A još ovih divljih, majku im jebem, što nam trgaju kruh iz usta…”

“Da, recimo u Hagu ima oko 300 taksija, ali to je već drugi koncept, svaki vozi mercedesa, u odijelima, a prosječna vožnja 30 eura…”

“Jes, vidio sam na televiziji, ima štand ispred onog Tribunala.”

Obuze me dragost što čovjek prati Tribunal. Uzeo sam taksi sa tog štanda nebrojeno puta.

“E da, ali nije baš ispred Tribunala, nego ispred hotela koji je tačno preko puta…”

“Čuj, hotela. Nije ispred hotela, nego baš ispred Tribunala. Pa nisam ćorav, vidio sam na televiziji,” presiječe me brkica prezirno. Tu se i ja uozbiljih.

“Nije ispred Tribunala, valjda znam gdje je štand, godinama radim za Tribunal i ulazim na ta vrata. Ispred hotela je.”

Na ove moje riječi, masku namrgodjene nezainteresovanosti zamijeni nekakav zlurad osmijeh, te ti se brkica okrenu u mom pravcu.

“Ti za Hag radiš?”

“Radim, skoro osam godina,” zagudih sa nemalim ponosom, da se ne lažemo. Džaba, uz sve probleme i promašaje Tribunala, nikad nisam krio zadovoljstvo što radim za instituciju u čijim je ćelijama, pa makar i na neko vrijeme, završio koljač, šljam i skot uvjeren da će zauvijek ostati nedodirljiv. Još jedna naivna zabluda, koju brkica nemilosrdno kažnjava na licu mjesta.

“A što vas i jebe onaj Šešelj, majko mila! Ja se maksuz namjestim naveče kad ima ona SENSE emisija pa gledam kako vam ‘suje i onim sudijama govori da ga puše. Jebe vas ko sansku kozu, uživancija gledati,” smije se taksista a ja osjećam kako mi se želudac penje u grlo, od bijesa mi se magli pogled.

“Zaustavi auto.”

“Što? Pa reko si do Malte.”

“Stani da izadjem.” Prtljam po džepu da nadjem tačno marku i 90 feninga, koliko je pokazivao taksimetar. Izadjem, bacim siću na sjedište i zalupim vratima.

“Jebo ti Šešelj sve po redu!” dobaci takso i ode niz ulicu.

Nikad se nisam previše čudio što je Šešelj bio zvijezda medju rajom u Srbiji ili Banja Luci, i što su se primitivne tirade psovki haškim sudijama koristile umjesto zvona na mobitelima. I tamo, i ovdje, većina ljudi voli “svoje” zločince. Uz to, Šešelj je vrlo pažljivo njegovao svoj imidž ratnog zločinca/hipstera. Medjutim, ništa me nije porazilo kao spoznaja da njegova strategija obesmišljavanja sudjenja pije vode i medju ljudima koji su direktno stradali u zločinima njegovih jedinica. Štokholmski sindrom u svoj svojoj tragici.

Šešelj je najavio da ide u Hag da “slomi kičmu” Tribunalu. To je i uspio kada je Žalbeno vijeće popustilo njegovim ucjenama formulisanim u toku strajka gladju za koji se pripremao od samog dolaska u Hag. U strahu da im ne umre još jedan “high profile” optuženik nakon debakla sa Miloševićem, sudije Žalbenog vijeća predvodjene predsjednikom Pocarom su svojom odlukom i uklanjanjem sudije Alfonsa Orija otvorile put za seriju katastrofa koja je uslijedila: farsu od sudjenja i Šešeljeve “samoobrane”, plaćanje njegovog “tima odbrane” koji su vodili Toma Nikolić i Aleksandar Vučić, zastrašivanje svjedoka, i na kraju diskvalifikaciju sudije Freda Harhoffa u kojoj leži osnovni razlog zašto četiri godine od kraja sudjenja nema presude.

Šešelj je uspio u svojoj nakani još u decembru 2006. Većinu naših medija to tada, ni sve do sada, nije interesovalo ni iz glave. Oni su se radije bavili glorifikacijom Šešeljevog primitivizma čije je zračenje zahvatilo i mog taksistu sa početka priče. Zato mi je malo odvratno slušati kuknjavu koja odjekuje u njihovim izvještajima o puštanju Šešelja na slobodu. Bilo bi poštenije da i danas, kad prate njegov povratak, puštaju njegove psovke iz sudnice.

p.s. Od objavljivanja ovog teksta prosle su dvije godine. Šešelj se vratio u srbijansku politiku, postao Instagram zvijezda a dobar dio njegovih žrtava se danas oduševljava njegovim tvitovima o prevodu Kur’ana koji je na poklon dobio na bogradskom sajmu knjige, iako ga je, je li, pročitao dok je ležao u Zenici.